ponedjeljak, 04. mart 2019.

Zabrana tjelesnog kažnjavanja djece


Djeca imaju jednaka prava kao i odrasli na poštivanje njihovog ljudskog dostojanstva i tjelesnog integriteta te na jednaku zaštitu pred zakonom. Četrdeset i sedam zemalja članica Vijeća Europe ima direktnu obavezu u pogledu ljudskih prava, u skladu sa međunarodnim i regionalnim instrumentima za ljudska prava, reformisati svoje zakone i preduzeti odgojne i druge mjere radi zabrane i ukidanja svakog tjelesnog kažnjavanja djece, uključujući i ono u porodici.

Jedna od definicija tjelesnog kažnjavanja jest da je to svako postupanje preduzeto radi kažnjavanja djeteta koje bi se, ukoliko bi bilo usmjereno na odraslu osobu, smatralo nezakonitim napadom. Odrasli imaju izvrstan dar za smišljanje posebnih izraza zahvaljujući kojima se osjećaju bolje kad tuku djecu — dati za uho, dati jednu po turu, ćušnuti, dobiti svoje. Međutim, okrutna stvarnost koju proživljavaju djeca jeste i činjenica da je sve to nasilje, a malo šire obrazloženje, u skladu sa definicijom Odbora za prava djeteta Vijeća Evrope, kaže da je fizičko kažnjavanje djece svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava fizička sila i čija je namjera nanijeti određeni stepen boli ili nelagode, ma kako blagi oni bili. To se najviše odnosi na udaranje djece (pljuskanje, šamaranje, udarci po tijelu) rukom ili pomagalom — bičem, štapom, remenom, cipelom, drvenom kašikom, itd. Prema mišljenju Odbora, tjelesno kažnjavanje uvijek je ponižavajuće. Postoje i drugi, nefizički oblici kažnjavanja koji su također okrutni ili ponižavajući te stoga nespojivi s Konvencijom. Oni uključuju, primjerice, kažnjavanje kojim se dijete omalovažava, ponižava, okrivljuje, zastrašuje ili ismijava ili kojim se prijeti djetetu.

U entiterskom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini tjelesno kažnjavanje djece nije adekvatno tretirano te je u praksi uočeno da, pored činjenice da treba raditi na podizanju svijesti građana i nadležnih da se promijeni odnos prema tjelesnom kažnjavanju djece, Porodični zakoni oba entiteta trebaju pretrpiti određene dopune. Stoga su Biro za ljudska prava iz Tuzle i Centar za promociju civilnog društva iz Sarajeva, uz pomoć UNICEF-a, pokrenuli kampanju podizanja svijesti i boljeg informisanja javnosti o problemu tjelesnog kažnjavanja djece. Kampanja se odvijala kroz tri aktivnosti - prikupljanje podrške peticiji za izmjenu oba entitetska Porodična zakona, pri čemu je prikupljeno je preko 15.500 potpisa. Održano je 5 okruglih stolova, u Sarajevu, Banja Luci, Doboju, Tuzli i Mostaru, sa ciljem upoznavanja šireg kuga profesionalaca, roditelja, i medija, sa ovom kampanjom. Pozorišna predstava „Heroj“, na temu tjelesnog kažnjavanja djece u izvedbi Omladinskog pozorišta iz Tuzle, realizovana je u Tuzli, Banja Luci, Sarajevu i Mostaru.

U međuvremenu su kontaktirani klubovi političkih partija i izabrani poslanici, od kojih su neki uzeli učešće i na okruglim stolovima, te će pripremljeni prijedlozi izmjena oba Porodična zakona biti stavljeni u redovnu proceduru Parlamenta Federacije BiH i Narodne skupštine Republike Srpske u narednom periodu.    

U zakonodavstvu Republike Srpske zabranjeno je fizičko kažnjavanje djece dok u FBiH i BD BiH ne postoji jasna zakonska zabrana tjelesnog kažnjavanja djece u porodici. Istraživanje UNICEF-a pokazuje da najmanje 55% roditelja u BiH tjelesno kažnjava svoju djecu. Inicijativu za eksplicitnu zabranu i sankcionisanje fizičkog kažanjavanja djece u odgovarajućim zakonima o porodici i zakonima koji regulišu sva okruženja u kojima borave djeca, podnijelo je Vijeće za djecu BiH.

Ustav Bosne i Hercegovine među svojim odredbama normira da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a prava i slobode predviđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Temeljem Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine zakonodavni okvir predstavlja i Konvencija o pravima djeteta. Bosna i Hercegovina spada u red zemalja koje su preuzele obvezu zaštite ljudskih prava i sloboda normiranih Konvencijom o pravima djeteta.

Konvencija o pravima djeteta u članu 19. propisuje obavezu država potpisnica da se aktivno posvete problemu fizičkog kažnjavanja djece. „Države stranke poduzet će sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i obrazovne mjere da zaštite dijete od svakog oblika fizičkog ili duševnog nasilja, povreda ili zloupotreba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok se o njemu brine roditelj, zakonski skrbnik ili neka druga odgovorna osoba kojoj je skrb djeteta povjerena“.

S obzirom na činjenicu da je veoma mali broj država pravno sankcionisalo fizičko kažnjavanje u porodici, Odbor za prava djeteta je u Općem komentaru broj 8. iz 2006. godine jasnije protumačio odredbu člana 19. Konvencije. Pojam fizičkog kažnjavanja djece dobio je svoju širu definiciju, tako da se ono sada odnosi na „...kaznu gdje se koristi fizička sila koja ima namjeru uzrokovati neki stepen boli i nelagode, ma kako on lagan bio“.

U Općem komentaru broj 8. Odbor ističe kako nije prihvatljivo tumačenje: „da je „razumno“ ili „blago“ fizičko kažnjavanje djece u najboljem interesu djeteta jer je jasno u suprotnosti sa djetetovim ljudskim dostojanstvom i pravom na fizički integritet, te da pravo na izražavanje vjere nikako ne može biti opravdanje za kršenje prava na zaštitu od nasilja“. Radi zaštite djeteta od svakog oblika fizičkog ili duševnog nasilja, kao i fizičkog kažnjavanja Odbor preporučuje različite vrste mjera: zakonodavne, izvršne, obrazovne i dr.

Potrebu za jasnim uvođenjem zabrane fizičkog kažnjavanja djece u zakonodavstvu Federacije Bosne i Hercegovine potvrđuju i stavovi Odbora za prava djeteta koji su dati u Zaključnim razmatranjima, Odbor izražava posebnu zabrinutost „zbog činjenice da u državi ugovornici ne postoji izričita zabrana fizičkog kažnjavanja djeteta“. 

U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ne normira se eksplicitna zabrana fizičkog kažnjavanja i drugih ponižavajućih oblika postupanja u svrhu odgoja djece. Ipak ne može se niti tvrditi da PZ FBiH dopušta bilo kakvo kažnjavanje ili bilo koji drugi oblik ponižavajućeg postupanja prema djetetu. Članom 127. PZ FBiH izričito se propisuje da „dijete u porodici ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja“. Pravo djeteta na zaštitu nije samo obaveza roditelja, zaštitu od svih oblika nasilja dužna je osigurati i država.

Takođe u članu 134. stavu 3. se normira da su „radi zaštite interesa djeteta roditelji dužni, u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta, kontrolirati njegovo ponašanje“. Ipak da bi se u potpunosti implementirali zaključci Odbora neophodno je izvršiti izmjene i dopune Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

Brojna istraživanja unazad nekoliko godina upravo upozoravaju da je fizičko kažnjavanje djece u porodici još uvijek prisutno ali kao vaspitna metoda disciplinovanja djece, dok se isto takvo ponašanje prema djeci  u drugim okruženjima, i od drugih odraslih osoba, naziva nasiljem.

Dakle, sama zakonska zabrana neće riješiti problem, ali je nužna, jer sve druge mjere, bez zakonske reforme imaju ograničene efekte. Istovremeno za primjenu zakona neophodno je ,,pripremiti teren,, i osigurati potrebne preduslove, a oni  se odnose, prije svega, na sistemsku podršku porodici za nenasilno rješavanje problema i izbor alternativnih oblika disciplinovanja djece.

Pravna reforma u konačnom treba da otkloni sva opravdanja prisutna u praksi u primjeni fizičkog kažnjavanja kao vaspitne metode, kao što su razumno, blago, ponekad i sl.

Imajući u vidu da UN Komitet za prava djeteta svojim zaključnim razmatranjima, izražava ozbiljnu zabrinutost što je fizičko kažnjavanje djece kod kuće široko rasprostranjeno i  što je  široko  prihvaćen određen stepen nasilja u ,,disciplinovanju,, djece, te  je pozvao državu da:

  • preduzme sve odgovarajuće mjere kako bi se izričito zabranilo fizičko kažnjavanje djece u svim sredinama, uključujući i porodično okruženje, na cijeloj teritoriji;

  • ojača i proširi podizanje svijesti i obrazovne programe, uključujući kampanje, u cilju promovisanja pozitivnih i alternativnih oblika discipline i poštivanja dječijih prava, uz učešće djece, ujedno podižući svijest o štetnim posljedicama koje uzrokuje fizičko kažnjavanje.

Zabrana fizičkog kažnjavanja djece ne znači zabranu vaspitanja i disciplinovanja djece, već zahtijeva nove metode i strpljivo i dosljedno postavljanje granica, vjerujemo da će biti prepoznata i potreba i važnost izmjena Porodičnih zakona, kako bi se otklonila zakonska nedorečenost i uspostavio pravni osnov za zaštitu djece od svih oblika fizičkog kažnjavanja i drugih ponižavajućih postupanja.

Osim toga, postoje i drugi nefizički oblici kažnjavanja koji su takođe okrutni i ponižavajući i samim tim u suprotnosti sa Konvencijom, kao što je kažnjavanje kojim se djeca verbalno povređuju, omalovažavaju i zastrašuju, ignorišu, ponižavaju, kleveću, izlažu podsmjehu drugih.