CPCD BLOG: Hoću da znam, da se pitam, da budem aktivan građanin!

Na demokratiju i na učešće građana u javnim procesima ne trebamo gledati samo kroz pravo i obavezu učešća u demokratskim izborim, tj. pravo da biramo i budemo izabrani.  Prije bi se moglo reći, a odnosi se na većinu građana, da je to pravo da se i tokom trajanja mandata izabrane vlasti doprinosi i učestvuje u procesu donošenja ispravnih, progresivnih, i konstruktivnih odluka od strane onih kojima su građani poklonili povjerenje. Međutim, da bi građani imali ta prava i obaveze, moraju biti i odgovorni prema činjenici da njihov glas, mišljenje ili prijedlog može imati bitan uticaj na tok kojim će se odvijati procesi u njihovoj užoj ili široj sredini. Stoga učešće građana u javnim poslovima zahtijeva od njih ozbiljan i odgovaran odnos. Građani trebaju biti adekvatno informisani, obaviješteni i obrazovani, kako bi stekli vještine zastupanja svojih stavova i inicijativa, razumijevanja procesa donošenja odluka, kao i praćenja njihovog provođenja.

Da bi se neki sistem mogao zvati demokratskim, svaki građanin mora imati ista prava i slobode, sve dok ne prekrši tuđa prava i slobode. One naravno podrazumijevaju mnogo toga kao što je sloboda vjeroispovijesti, nacionalnog i etničkog opredjeljenja, upotrebe jezika, ali i slobodu medija i štampe, slobodu građana da se udružuju, okupljaju, razmjenjuju i javno iznose mišljenja.

Da li se i vlasti prema tome odnose na ovakav način? Vrlo često ne – nedovoljno ozbiljno, nedovoljno odgovorno i posvećeno, a trebalo bi da bude u skladu sa zakletvama koje polažu prihvatajući dodijeljene mandate.

Pravo na mišljenje i kritiku vlasti

Mi ćemo se u kontekstu konsultacija u procesu donošenja odluka fokusirati samo na ovo posljednje ali ne i najmanje važno, iznošenje svoga mišljenja i stava. Naravno, pitanje je forme i institucionalnog okvira u kojem se to mišljenje može i treba čuti, analizirati, i valorizirati. Bez toga, vrlo je upitno ostvarivanje i svih prethodno spomenutih prava u mjeri koja je neophodna da bi građani mogli da utiču na proces donošenja odluka.

Demokratija u osnovi predstavlja partnerstvo između građana i organa vlasti, onih kojima su građani dali povjerenje da u njihovo ime vode državu, ali i da se u stalnoj komunikaciji provjerava da li se to vođenje odvija u željenom pravcu, naravno u korist građana. Vlast je servis građana, plaćena da profesionalno i odgovorno obavlja dodjeljene zadatke. Građani su „poslodavci“ koji imaju pravo da nadgledaju proces, sugerišu poboljšanja i zahtjevaju promjene. Učešće građana u procesu donošenja odluka u javnim pitanjima je suština demokratije.

Da pojednostavimo, ključna dilema ili bolje rečeno nerazumijevanje na relaciji vlast – građani iz koje nastaju svi daljnji nesporazumi, naravno ako izuzmemo mogućnost da vlast nije dobronamjerna prema građanima, jeste nedovoljna uzajamna informisanost. Sa jedne strane informisanost o stvarnim potrebama građana ali i prioritetima zajednice, željama ali i mogućnostima vlasti da ih ispuni, i sa druge strane usaglašenost ambijenta u kojem građani žive i rade sa relevantnim evropskim i svjetskim normama, konvencijama, rezolucijama kao cilju kojem bi vlast trebala da teži?

Šta građanin mora znati prije nego počne kritikovati vlast?

Prije nego „problematiziramo“ proces konsultacija u kreiranju javnih politika, gledajući na njega kroz nedostatke institucionalnog okvira za čije kreiranje su zadužene vlasti, moramo ipak krenuti od pitanja postojanja pretpostavki da bi se taj proces odvijao na adekvatan način.

Da li su građani dovoljno informisani, edukovani, kapacitirani i voljni da učestvuju u takvom procesu, da li imaju povjerenja u institucije koje ih pozivaju na učešće, da li se u svemu osjećaju kao dio šireg pokreta ili možda kao slobodni strijelci. Svako od ovih pitanja traži posebnu elaboraciju i odgovor.

Da biste uspješno učestvovali u procesu donošenja odluka vlast je dužna da na prihvatljiv način građane informiše o svojim aktivnostima, programima rada, planovima, strategijama, kako bi oni razumjeli i pratili rad izabranih zvaničnika i javne uprave. Učešće građana u procesima odlučivanja predstavlja sve one aktivnosti u kojima se građani uključuju u proces donošenja odluka a koje se tiču njihovog svakodnevnog života.    

Javne konsultacije – trenutna praksa i mogućnosti

Postoji nekoliko vrlo značajnih razloga zašto su neophodne konsultacije sa građanima a prvi je svakako činjenica da se svaka javna politika odnosi na građane, koji će njihovom primjenom direktno osjetiti pozitivne ili negativne efekte pomenutih odluka. Najvidljiviji rezultati ovakvog način konstruktivnog poboljšanja nacrta zvaničnih dokumenata i njihovog približavanja realnoj životnoj situaciji i potrebama građana su na lokalnom nivou, gdje predloženi propisi korespondiraju svakodnevnoj građanskoj rutini, u najvećoj mogućoj mjeri. Međutim, u praksi se to uglavnom svodi na puko provođenje zakonske obaveze održavanja javnih rasprava o normativnim aktima, budžetu, izmjenama regulacionih planova, te ponekom infrastrukturnom projektu. Efekti takvih konsultacija su gotovo obeshrabrujući za građane jer se gotovo ništa ne usvaja od predloženih izmjena i dopuna, barem kada su u pitanu budžeti. Postoji ponekad logično objašnjenje da javna rasprava nije okupljanje radi prezentacije nerealnih očekivanja i predlaganja lepeze lijepih želja iskazanih od strane građana. Međutim, zanemarljiv procenat prihvatanja prijedloga sa terena ipak ukazuje na „sistemsku grešku“ pomenutu na početku kao nedovoljnu uzajamna informisanost. Značajan napredak se postiže kreiranjem budžeta u formi „Budžet za građane“. Ali time i dalje nije završen posao učešća građana u procesu, nego je tek kreirano objašnjenje budžeta u razumljivoj formi. Građani i dalje imaju pravo da reaguju na predložene budžetske stavke, bilo da se radi o tome da smatraju da to nisu njihovi prioriteti ili da se izbjegava implementacija nekih već dogovorenih projekata, najčešće još iz predizborne kampanje kandidata.

Nije mnogo bolja situacija ni sa prijedlozima regulacionih planova gdje se uvijek „viši politički interes“ nameće kao prioritetan u odnosu na ono što je potrebno građanima. Bezbroj je takvih primjera gdje se u zelenim zonama, na dječijim igralištima, parkinzima između zgrada, grade novi poslovno-stambeni objekti mada je očigledno da time ne samo da se narušava urbanistički aspekt nego se građani, a posebno djeca, uskraćuju za ugodan prostor predviđen za provođenje slobodnog vremena.

Kako sa konsultacijama u državi idemo prema višim nivoima susrećemo se sa sve zahtjevnijim propisima, koji često pored građanskog „osjećaja“ da li je nešto dobro ili nije traže i određeni nivo ekspertize. Naravno da konsultacije i u takvim slučajevima mogu značajno da doprinesu poboljšanju samog zakonodavnog dokumenta. U takvim konsultacijama trebaju uzeti učešće ljudi koji su svoj radni vijek proveli u relevantnim oblastima te imaju i ekspertizu i iskustvo. Aktivisti civilnog društva takođe mogu vrlo kompetentno da daju doprinos po mnogim takvim pitanjima, stručnjaci iz drugih institucija koji u tom trenutku nisu angažovani u krugu eksperata koji pripremaju konkretni dokument, itd.

U praksi imamo situaciju da sami poslanici/zastupnici na svim nivoima, kada su naravno posvećeni i odgovorni prema svome poslu, traže način da sa kompetentnom osobom, bez obzira o kojoj se obalsti radi, provjere da li je ponuđeni zakonodavni tekst mogao da bude bolji. Ili što je još važnije da ustanove da li u njemu postoje tzv „zakonske rupe“ koje se najčešće „dešavaju“ (ne)namjerno, da bi kasnije mogle biti zlouotrebljene a da ipak sve bude „po zakonu“.

Kazna – biranje druge političke opcije

Iz svega izloženog jedini zaključak može da bude da se konsultacijama definitivno može samo popraviti a ne pokvariti ponuđeni dokument. Pitanje je samo da li je predlagaču stalo da se vrše „popravke“ u nečemu što su oni na „političkom nivou“ već odredili kao svoj prioritet. Tu se zanemaruje interes javnosti, građana, koji time što su glasali za odeđenu političku opciju nisu apriori prihvatili pristup u kojem ti izabrani zastupnici znaju odgovore na sva njihova pitanja i dileme, da ne kažemo da bolje znaju šta su problemi građana, tokom trajanja njihovog četvorogodišnjeg mandata, nego sami građani. Nameće se logičan zaključak da bi onda građani trebali da na narednim izborima, takve koji ih nisu ništa pitali, kazne na način da glasaju za neke druge političke opcije, koje će onda poučene iskustvom prethodnih, koji nisu ponovo izabrani, imati više sluha za mišljenje samih građana. I to je takođe demokratija, zamjenjivost onih koji nisu zadovoljili očekivanja birača.  

Međutim, barem u BiH, uglavnom se dešava upravo suprotno i građani opet biraju iste, koji ih nisu ništa pitali a niti riješili njihove probleme. U tom slučaju nameće se više logičnih zaključaka – ili su građani zadovoljni time da ih se ništa ne pita, ili su apatični, ili nemaju ništa da kažu i da ih se pita, ili im je dovoljno da je na vlasti politička opcija koja se prestavlja kao njihov etnički zaštinik. Odgovor je najvjerovatnije, iako ne baš logičan, upravo ovo posljednje.

Ali mnogi ipak jesu spremni da komentarišu, doduše uglavnom pred svojim TV aparatima, ono sa čime su nezadovoljni?! Ipak su konsultacije, organizovane na jasan i definisan institucionalni način, neraskidivo povezane sa osnovnim demokratskim praksama da se javne politike u predstavničkim sistemima kreiraju uz neophodnu komunikaciju sa građanima, da oni moraju biti konsultovani da li je nešto u njihovom interesu ili nije.

Sa jedne strane organizacije civilnog društva mogu značajno da utiču na podizanje svijesti građana da zahtjevaju i koriste sve dobre demokratske prakse ali je sa druge strane značajno biti svjestan da je to veliki izazov i da se takve promjene ne dešavaju preko noći. Radi se naravno o evolutivnom procesu koji traži dugu praksu i spremnost na mnogo više znanja i svijesti o procedurama, uzajamnoj uvezanosti, i naravno zaživljavanju pravne države koja je osnov bilo kakve pozitivne promjene.  

Da pojednostavimo i ilustrujemo zašto je ključno pitanje da li je za građane prihvatljivo da o njihovim interesima odlučuje neko drugi, odnosno da li je nekome, ko je izabran na izborima da provodi vlast, istovremeno dato i pravo da radi stvari koje ne samo da ne zadovoljavaju interes građana nego ponekad ide i direktno protiv njega. Najbolji primjer za prethodne elaboracije su zakonska rješenja za gradnju mini hidroelektrana koje osim investitore, sve druge aktere uključujući i same lokalne zajednice koje izdaju koncesiju, više koštaju nego što im donose korist, da i ne pominjemo dugoročne i porazne efekte za prirodu. Kalkulacije dobiti na osnovu proizvedene električne energije na ovaj način, bilo po količini ili po relevantnosti, pokazuju porazne efekte za sve osim za investitore. Da su provedene kvalitetne konsultacije, a nisu provedene nikakve, naročito ne sa stručnjacima iz zaštite životne sredine i energetike, da li bi takav zakon mogao da bude usvojen i da se provodi u praksi toliko dugo dok građani sami nisu direktno shvatili koliko im tako nešto šteti. I tek tada su, na sreću i vrlo uspješno, iskorištene i druge metode građanskog aktivizma. Rezultat je zaustavljanje izdavanja koncesija u oba bh. entiteta, i spašavanje planinskih vodotokova. Mnoštvo je vrlo pozitivnih primjera kao što je jedan od prvih uspješnih u slučaju spašavanja rijeke Kruščice. Znači, izostale su kvalitetne i pravovremene konsultacije, i sve je bilo „po zakonu“, a svi su imali štetu osim povlaštenih i političkim partijama bliskih pojedinaca.

Zašto ne učestvujemo u pitanjima koja nam kreiraju živote?

Međutim iste refleksije se dešavaju i kada su u pitanju budžeti koji su u suštini naše pare, regulacioni planovi koji trebaju da nam podignu kvalitet života, ili regulisanje pitanja iz socijalne zašite, obrazovanje, kulture, sporta, itd. Zašto ne učestvujemo u pitanjima koja nam kreiraju živote? Možda zato što se građani prema vlastima uglavnom ne ponašaju kao prema strukturi koja je izabrana i dobro plaćena da izvršava njihovu volju i rješava njihove probleme. Većina građana još uvijek, u našoj mladoj demokratiji, ne dostiže taj nivo svijesti da na vlast gleda kao na strukturu koja je tu gdje jeste radi njih kao građana, a ne obrnuto. Međutim, izbornim procesom i glasanjem ili neglasanjem značajnog dijela nesavjesnih građana vlast dobija i legalitet i legitimitet da radi onako kako joj je dozvoljeno a ne onako kako bi trebalo da radi.        

Konsultacije su neizbježno demokratsko dostignuće i bilo koji način izbjegavanja, naročito u ambijentu gdje ne funkcioniše u potpunosti pravna država, a nema sankcija i za očigledne protivzakonite radnje od strane vlasti, vodi u stalnu degradaciju građanstva na nivo bezlične mase, dovedene na nivo pukog preživljavanja. Čak je i na tom segmentu vidljiv apsurd, koji vlastodršce u takvom ambijentu često promoviše kao spasioce i nezamjenjive lidere, najčešće etničke, bez obzira što su upravo oni ti koji su kreirali ili značajno doprinijeli urušavanju sistema u kojem se građani ne pitaju za ono što jeste njihov interes i njihovo vlasništvo.

Mnogo je pokazatelja da je situacija u vezi odnosa samih građana prema ambijentu u kojem im neko ne omogućava da iskažu svoj stav ili interes neprihvatljiva. Sve više je aktivnosti koje dolaze kao reakcija na neprihvatljive prakse.

Da li to ide dovoljno brzo – ne ide.

Da li se bez tog procesa može razvijati i napredovati društvo – ne može.

Da li je preambiciozno očekivati da će građani uz dobre prakse kao što je npr. „Budžet za građane“, e-konsultacije, „Dan otvorenih vrata“, u sve većoj mjeri željeti i učestvovati u javnom životu – naravno da nije.

Ali u toj evoluciji treba biti svjestan činjenice da je problem vrlo kompleksan i vremenski zahtjevan, da uključuje procese podizanja svijesti i razvijanja demokratske prakse, što se nikad nije dešavalo preko noći, niti od ponedjeljka. Čak je odvijanje i prakticiranje samog procesa važnije od konkretnog cilja, npr. uspostavljanja e-platforme za konsultacije na svim nivoima odlučivanja. Tek kada građani ove prakse usvoje kao svoje, kada počnu da ih osjećaju kao potrebu i neotuđivo pravo da vlastima kažu svoje mišljenje i da budu saslušani, tek onda će znati i kako da zahtjevaju njihovu odgovornost i brane to stečeno vlasništvo nad procesom. Sve dok je to nešto o čemu oni trebaju da budu pitani, da odlučuju o tome, shvataju kao nečije, svačije ili ničije, odnos odgovornosti prema tome će biti upravo takav da vlasti to zloupotrebljavaju a prema javnim dobrima se ponašaju kao prema svojim a ne građanskim.  

Piše: Omir Tufo

X