Koliko ste puta odustali, a poslije ste shvatili da nije trebalo da odustanete, već je samo trebalo dodati još par atoma snage da istrajete u svojoj nakani!
Mene je život već odavno naučio da ne odustajem. Nije da sam imao izbora, pa da sam svjesno dodavao atome snage, već jednostavno nisam mogao dopustiti da se luksuziram i da stanem na bilo kojoj od stepenica, a da ne dođem do cilja.
Bilo je proljeće, kasno proljeće. Školska godina se završavala, a mi smo posljednji put izašli u salu da odigramo basketa „1 na 1“. Taj dan je dribling radio kao nikad prije, ali ruka je bila nemirna. Mašio sam sve same zicere. Nisam imao drugog rješenja, pa sam morao da „probijem kroz reket“. Skočio sam visoko, spustio loptu na obruču, a mene je prizemljio školski drug koji je pokušao da postavi „rampu“. Skvrčio sam noge i pao na oba koljena. U tom trenutku je bilo sve uredu, pa smo odigrali i preostalih 30 sekundi koje su ostale do kraja meča. Pobijedio sam, ali se poslije ispostavilo da je ovo bio jedan od težih životnih poraza.
Snažna bol se pojavila nekoliko sati nakon dolaska iz škole. Farmerke nisam mogao skinuti, jer je na koljenu nešto zapinjalo. Mučio sam se desetak minuta, a onda… Desno koljeno je nateklo i tražilo je hitnu pomoć od doktora. Od tada kreće moja borba! Doktori su htjeli da pomognu, ali svi su slijegali ramenima i govorili su nam „Biće teško!“. Nije bilo izbora – morao sam na operaciju. Doktor je rekao da idemo na sve ili ništa i dobili smo NIŠTA!
„Vaš sin ima koljeno kao da mu je 90 godina. Teško da će ikada moći da hoda“ – to su riječi koje mi i danas snažno odjekuju u mislima, a tada su me budile iz narkoze, odnosno razbudile su me u nekoliko sekundi. Nisam nikome rekao da sam čuo te riječi, ali sam u sebi čvrsto odlučio da ću prohodati, voziti bicikl i ponovo uraditi dribling kroz noge. Niko nije vjerovao osim mene i mojih roditelja da ću ponovo hodati, a pogotovo doktor koji je vidio iznutra koljeno.
Od tog trenutka kreće moja psihička rehabilitacija. Svakodnevno sam se borio sa sobom da ne odustanem i ne kažem sebi „Pomiri se, nećeš moći više da hodaš“. Nisam se pomirio, već sam svaki dan vježbao iznad svojih mogućnosti. Doktori su rekli da bi dobro bilo da držim tegove na nogama po 8h minimalno, ja sam ih držao po 12h. Gledao sam u plafon i brojao dane kada ću da stanem na noge. Za kratko vrijeme sam uspio da se oslonim na nogu. Doktor je tada rekao da vježbam nogu 3h minimalno, a ja sam vježbao po 5h svaki dan.
Borba je trajala dugo, ali sam postepeno ispunjavao svoje ciljeve, međutim, mnogo sam toga izgubio na drugim poljima. U školu nisam išao gotovo pa dvije godine, jer sam konstantno bio na rehabilitacijama (do tada sam bio odličan učenik; išao sam na takmičenja iz matematike, sport mi je išao od ruke, maternji jezik…) To je sve postalo sporedno! Operacije su se nizale jedna za drugom. Nikada nisam utvrdio tačan broj operacija koljena. Znam da je doktor na KCUS rekao da je moj slučaj za enciklopedije, jer je to toliko rijetka sportska povreda i da je još u fazi proučavanja.
Nakon velike borbe uspio sam da pobijedim, ali na spektakularan način. Počeo sam da vozim bicikl! Ovaj osjećaj nije ništa manje bitan nego kad sam prvi put provozao bicikl bez pomoćnih točkova. Prva vožnja biciklom zaborava nema, jer sam tad sreo i onog doktora koji mi je rekao da nikada neću više stati na svoje noge. Ocu je rekao da me je sreo kako vozim bicikl, ali da je siguran da mu se učinilo. Nakon nekoliko dana smo se ponovo sreli, tada sam mu potvrdio da vozim bicikl i da se super osjećam.
Međutim, i dalje su me svi čuvali pod staklenim zvonom, jer su se bojali nove povrede. Moj naredni cilj je bio da ponovo zaigram nogomet (prije povrede sam bio dobar golman, bar tako kažu). Prilika da se ta želja ostvari je brzo došla. Igrao se školski turnir. Moj razred je „ruku na srce“ bio potpuni autsajder, ali smo ušli u ovu priču s mnogo entuzijazma (neutemeljenog). Mene su svi čudno gledali, malo su me i sažalijevali, ali meni to u tom trenutku nije bilo uopšte bitno. Stao sam između stativa i vodio svoj tim do polufinala. To je bila apsolutna senzacija, jer nam niko nije davao šansu da ćemo proći i prvo kolo. U polufinalu smo nesretno izgubili – primili smo gol nekoliko sekundi prije kraja utakmice, a meni je u tom momentu najbitnije bilo da roditelji ne saznaju da sam bio na terenu, jer bi to bilo nemoguće opravdati. Taj turnir sam branio kao nikad u životu, te sam nagrađen titulom za najboljeg golmana turnira. Mi smo osvojili treće mjesto, ali je to za mene bila zlatna medalja. P.S. Roditelji su naknadno saznali za turnir.
Eh, kada sam i taj cilj ispunio morao sam da se vratim i obrazovanju. Htio sam da objavim knjigu i da ostvarim neki zapažen rezultat u akademskoj zajednici (u tom trenutku nisam bio siguran tačno koji). U 3. razredu srednje škole sam počeo pisati roman s nadom da ću ga do penzije objaviti. Roman sam uspio objaviti na 1. godini fakulteta. To je bio Sizifov posao, jer nisam imao dovoljno novčanih sredstava, ali sam i to uspio nekako da prikupim, jer više nije bilo stajanja.
Jednom kad sam prohodao, sada moram stalno da hodam!
Roman sam nazvao „Pješčani sat“, jer sam htio objasniti na koji način se sve u životu mijenja brzo mijenja, te da je bitno da uvijek imamo aktivistički potencijal u sebi, jer nas on nikada neće iznevjeriti. Bio sam zadovoljan kada je roman objavljen, ali…
Konstantno me je proganjala grižnja savjest da sam mogao mnogo više napraviti u svom obrazovanju, ali teško je nadomjestiti dvije godine kada nisam išao u školu. Međutim, šansa mi se ukazala na Univerzitetu u Sloveniji, gdje sam otišao na bilateralnu razmjenu. Mentor u Sloveniji mi je bio profesor Vodovnik, koji mi je kontinuirano pričao o svojim borbama – pretpostavljam da je predosjećao da i ja vodim unutrašnje borbe. Ispričao mi je i priču kako je htio da mu Noam Čomski bude mentor na doktorskom studiju, ali su svi govorili da je to nemoguće. Međutim, uspio je u tome, te je radio s čuvenim Noamom, a ja sam imao sreće da sam posredno i ja imao instrukcije od njega.
U Sloveniji sam dobio nevjerovatnu želju da se dokazujem, te sam neprestano učio i bavio se istraživanjem da bi me u konačnici nagradila Vlada Slovenije za najbolji akademski rad u toj godini. Tada sam zaista shvatio da čovjek može sve, samo ako istinski želi. Kada je bila dodjela nagrada, tada sam razmišljao koliko sam patio u osnovnoj i srednjoj školi, jer, dok su moji školski drugovi i drugarice bile na ekskurziji, ja sam gledao kroz prozor bolnice u nadi da ću uskoro kući. Sjetio sam se taj dan i posljednjeg takmičenja iz matematike. Čudan je osjećaj bio, ali sam duboko u sebi vjerovao da je moj život oblikovao proljetni dan kada sam samo hto da „položim“ na obruč.
P.S. Ovaj pristup moramo primjenjivati u svim sferama društva, bitno nam je samo da odredimo šta želimo i da počnemo hodati! Civilno društvo bi moralo da odredi tri sfere unutar kojih ćemo popravljati stanje iz temelja, a svaki put kad pomislimo da je to nemoguće treba da se sjetimo onog doktora s početka priče. Čim prvi put mi stanemo na noge, tada ćemo početi da idemo naprijed i na kraju ćemo moći i da trčimo!
Nakon svih ovih ciljeva, sada sam sebi postavio cilj da s kolegama i kolegicama u CPCD-u gradim bolje civilno društvo! 🙂