Najteža odluka u 2021. godini

Obično se ljudi krajem godine posvete donošenju novogodišnjih odluka (od kojih obično odustanu već tokom februara naredne godine). Ovaj put ću decembar iskoristiti da se prisjetim teških odluka koje sam morala donijeti tokom 2021. godine. Bilo ih je nekoliko, ali ću, u skladu sa naslovom, predstaviti samo jednu, najtežu.

Ove godine smo mi u CPCD napisali puno projektnih aplikacija, za brojne ideje koje imamo. To i inače radimo, ali je ove godine pritisak bio veliki, jer se 2022. godine u razmaku od samo par mjeseci završavaju dva velika projekta koji „nose“ cijelu organizaciju. Svako ko je radio u nekom udruženju zna šta to znači – ozbiljnu opasnost za organizaciju, sa velikim i bolnim rezovima koji se moraju napraviti.

Jedna od novih prilika je bila odlična, kao stvorena za CPCD, skrojena prema našim sposobnostima i kompetencijama. Problem je bio u tome što je vodeći aplikant morala biti strana organizacija, valjda zbog uobičajene donatorske zablude da domaće organizacije ne mogu voditi ozbiljne projekte i procese. Dobro, nije prvi put da se moramo nositi sa tim izazovom. Našli smo stranu organizaciju, i to nevladinu, sa kojom smo dijelili iste stavove u vezi planova za razvoj civilnog društva u BiH, i to još tokom 2020. godine, dok je poziv bio samo u najavi. Dogovorili smo partnerstvo, i čekali da poziv bude objavljen, pa da krenemo u pripremu zajedničkog projekta.

Međutim, ne lezi vraže! U objavljenom pozivu ne piše da je obavezno partnerstvo sa lokalnom organizacijom, pa naši „partneri“ mijenjaju mišljenje. Kažu da sad CPCD neće biti partner, nego podugovarač. Kriju podatke o drugim partnerima u konzorciju, kažu dok ne potpišemo izjavu da smo im ekskluzivni partneri, ništa od informacija.

Mi u CPCD smo potpuno u nevjerici. Još se držimo nekih vrijednosti i vjerujemo narodnim poslovicama tipa „Čovjek se veže za riječ, a bik za rogove“. Tražim sastanak sa menadžmentom te organizacije, gdje još jednom podsjećam na dogovor, na važnost partnerstva, na važnost lokalnog vlasništva nad procesima u našoj zemlji. Na to da se organizacije civilnog društva razvijaju ne bezbrojnim treninzima i konferencijama, nego tako da im se da povjerenje i odgovornost da mijenjaju stvari i da budu glavni akteri procesa u BiH. Na to da su lokalni partneri važni za održivost projekta i njegovih rezultata – ko će nadzirati šta se dešava i reagovati nakon kraja projekta? Strana organizacija sigurno neće.

Podsjećam na princip transparentnosti u partnerstvu. Na to da mi imamo 25 godina iskustva i poznavanje situacije u BiH u detalje, koje oni nemaju. Ništa od svega toga „ne pije vode“. I dalje traže uporno da pošaljemo izjavu u ekskluzivnoj saradnji u ovom pozivu, inače….

Nakon sastanka gorak ukus u ustima. Nije da nisam imala tokom ovih 24 godine raznih iskustava, sličnih ovome. Ali nekako mislim da sam prestara da prihvatam trule kompromise.

Sazivam sastanak menadžerskog tima, predstavljam situaciju i bez uvijanja kažem da imamo dvije opcije – ili da napustimo taj konzorcij (koji ima jako velike šanse da dobije projekat), ili da pristanemo na njihove uslove. U situaciji kad je neizvjesna budućnost organizacije, kad sigurno gubimo 80% finansiranja, donijeti odluku u kojoj gubimo ovu priliku, više je nego teško. Posmatram grupu oko stola, moje saborce i saborkinje, sa ožiljcima iz raznih NVO bitaka. Osjećam se kao Kublaj Kan sa svojim komandantima prije napada na Cambaluc (današnji Peking). Snage su nam slabije, ali da li da slijedimo naš san i ono što propovijedamo već godinama, ili da se držimo sigurne ali smrdljive luke.

Kao pravi NVO-ovci, pravimo tabelu sa razlozima „za“ i „protiv“ za obje opcije. Ali nema metodologije za tu odluku. Tu je bilo srce ili razum. Pogađate kakvu smo odluku donijeli.

Sutra sam napisala pismo sa informacijom da napuštamo taj konzorcij, jer saradnja sa njima ne zadovoljava CPCD kriterije za partnerstvo. Nisu se protivili. Imali su Plan B za taj slučaj, drugu organizaciju iz BiH. Mi smo krenuli u pregovore sa drugom stranom organizacijom, ali ni oni nisu patili od potrebe za uvažavanjem lokalnih partnera i našeg mišljenja. Na kraju smo aplicirali zajedno sa trećom stranom organizacijom, koji su bili otvoreni za naše principe partnerstva i rado uzeli u obzir naše sugestije i ideje. Nažalost, nisu bili tako jaki.

Onog dana kada smo dobili negativan odgovor bio je sunčan dan, sjećam se vedrog pogleda kroz prozor i očaja koji me obuzeo. O ne, moramo aktivirati naš plan C (Plan B je za smanjenje poslovanja, a Plan C za drastično smanjenje poslovanja). Jesam li luda, imam li pravo da u ovom pravcu vodim organizaciju koja radi odlične stvari, razvija se, i u krajnjem, obezbjeđuje hljeb za 20 porodica? Tišina u timu, poraz uvijek ima gorak ukus i prati ga odsustvo zvukova. Svako sa svojim mislima. Testiram svoje mišljenje da jednostavno nismo mogli da radimo suprotno onome za šta se zalažemo – za dostojanstven položaj domaćih organizacija. Svi mi potvrđuju da je tako i da smo dobru odluku donijeli, ali nisam ubijeđena.

Ma stani malo. Pa nije nama ovo prvi put da smo u toj situaciji. Možda je treći, makar otkako sam ja u CPCD (više od 15 godina). Ali do sada nismo nikad nastradali zbog vrijednosti koje gajimo (dobro, možda par puta, ali u manjem obimu). Otvaram kompjuter, po milioniti put se dižem nakon bolnog pada (za mene je bolni pad svaki put kada neka naša dobra ideja ne dobije podršku). Otvaram stranice sa pozivima za projekte, jednu za drugom. Možda..ne..ovaj bi mogli…i ovaj…ah, ovo nije za nas… i idemo dalje.

Ova je priča imala nekakav čudan energetski obrat. Istog dana kad sam saznala za je naš bivši „partner“, kako se i očekivalo, dobio grant, a mi nismo, našla sam poziv koji je bio previše dobar da bi bio istinit. I da skratim priču, naredne godine smo na Planu A. Osim ako prelamanje puno viših interesa koji nemaju veze sa običnim ljudima u BiH ne donese potrebu za Planom D naredne godine.

Ali hej, ni tada nije smak svijeta – u svakom planu A, B, C ili D neka nas vode vrijednosti, i možemo mirne duše da se pogledamo u ogledalo. To je na kraju najvažnije, i to vam svima želim za Novu godinu!