Pozitivna priča: Misija “obrazovanje briše granice” izvršena

Ne vjerujete da postoji obrazovanje koje briše granice?
E, pa, povjerujte!
Negdje tu, pored Vas ili oko Vas djeca idu u školu. Nemate pojma u koju smjenu? U rodbinskim vezama imate one koji rade kao prosvjetni radnici. Lahko je njima, odu u osam dođu u 11 sati s posla! Znate kad je zimski ili ljetni raspust. E, ne znate jer nije tri mjeseca kao što je bio od 1945.-1998.godine! Morate kupiti nedostajući udžbenik iz Turskog / Njemačkog jezika. Opće poznato je da sve to zavisi planirate li da dijete jednom kada poraste ode u Njemačku ili svake godine dok odrasta skokne do Istanbula u pobratimljenu školu! Na dnevniku čujete vijest da negdje, u dalekim državama prosvjetari štrajkuju. Ništa to nije srdžbe vrijedno – ljudi se bore za svoja prava, ali šta ovi ovdje što Vam uče djecu hoće?!
Ako su Vas uspjeli ubaciti u mentalno stiješnjeni prostor nalik tulumbaru ili modliću za šape, onda ste po navici mentaliteta i okruženja u kojem obitavate u postratnom, postkoronskom, post- ovom ili onom vremenu, već sasvim naviknuti na pojmove da svako ima svoju školu, djecu, učionice, udžbenike, politike prema obrazovnim sistemima. Nezadovoljni ste klaustrofobičnim zatvorenostima, ali, kao tješite se samo, nađete vi sami svoj izlaz. Odlično je ako ne tražite izlaz samo iz prostorije u prostoriju i odlaskom kući s posla kada zazvoni za kraj časa ili radnog vremena.
Odlično je ako niste samo prekinuli nekog ko zna pravi izlaz za otvoreno obrazovanje svojim nadobudnostima , da ne kažem drskostima, kojima ste, ne samo navukli željezni štit svojim principima, već ste ih poslali, te principe kao Don Qihot na vjetrenjače.
Da je još sreće da tim razmasima malo provjetrite prostor gdje duhanite, bilo bi više nego ugodnije bar disati i u malim prostorijama u kojima odlično glumite da ste „izvan zatvorenih okvira“. Voljela bih da jeste jer bi ste se onda osjećali „alianski“ slobodno kao što se i sama osjećam. Onda biste me razumijeli i ne biste se ibretili/ čudili ili pokušali nadjačavati silama ono što srce i um stvore kada vide veliko neboplavlje, neograđene površine, izbrisane granice.
Znam… znam!
Ne diraj ograničavanja, diraj sve ostalo. Ograničavanja omogućuju i kada sjedimo, pa se protegnemo, nekakvu visinu. Istina, sve traje minutici ili dvije, ali šta fali?!Taman dovoljno da se razmašemo, da ušutimo, da podapnemo, da raskrahamo ili svojom bijednom radnjom bar uflekamo tuđe perje, ako nam je već onemogućeno da se njim kitimo kao da je sve to naša, a ne tuđa ideja.
Tvrd orah, ipak, polomi zubiće, ali cijena toga je nekad , ipak, pogubna za one koji ujedaju tvrdu ljusku kako su naučili ujedati mehka srca…
Ako im se dopusti…
Ako naletite u pokušaju da iz zatvorenog prostora dosegnete neku „aliensku“ planetu jer znamo po principu Malog Princa da smo svi na svojim planetama, i polomite zubiće, ne krivite druge koji krilima ne pakosteći nikom imaju svoje ciljeve, vizije, ideje i jasno definisane putanje.
Znam, znam, i tu imate problem sad sa tuđim, a ne svojim vizijama, određenim ciljevima jer da biste , uopće, imali problem s nečim, nešto morate imate. U slučaju ideja i putanja, nije problem što se tražite, ali je problem što se „jidite“ na one koji put znaju.
Začarani krug je pristanak bivstvovanja u njemu.
Sloboda je u traženju prostora kojeg ne opasava ništa. Sloboda su izbrisane granice koje sputavaju, ali koje nude da se sve što na nekoj zemlji postoji poštuje kao svetinja onoga čiji je to dom, jezik, običaji, kultura, pradjedovina, budućnost.
Obrazovanje ako Vam je fokus, tu nemate problem sa granicama jer Vas znanje i spoznaje čine prostranima za svijet i svijet prostran je tada i za Vas!
Ako smatrate da ste Vi fokus obrazovanja, e, tu je već, iako imaginarna granica u Vama, ona vrlo postojeća u Vašem šturom poimanju i zaustavljenom neograničenom, čvrstim karakterom ojačanoj volji onog ko Vas ne sputava, ali i ne dozvoljava da bude sputan granicama, bilo kakvim.
Za čvrst karakter i u bezgraničnom prostoru nema opasnosti da će začutati. Bezgraničnost je prostor šansi, ideja, mogućnosti, naravno za one ko ih ima. Oni koji ih nemaju, njima je i granica i bezgraničnost isto- prazan prostor!
Oni koji imaju ideje , svojstvene i nove, inovativne i neukradene sujetnim nagonima su, po ko zna koji put ALIENI. Neka smo!
Kažem u množini jer nas ima dosta.
U tom beskraju zaista ima prostora za svakog, individualno i kolektivno, nadasve poštujući sve različitosti, sličnosti, idejnosti i dosanjanosti za koje smo vjerovali i dok smo se otrgavali od mase vjerujući u svoje ideje, do besvijesti tražeći motiv da ne izgubimo ni razbor ni snagu osjećajući se potpuno samotno.
U ekipi koja briše granice, a poštuje sve individualnosti, postoji obrazovanje u svom potpunom sjaju, netaknuto nakaradnostima zlobnih pokušaja omalovažavanja, ali i opremljeno sa kvalitetnim ogrtačima koji štite od svih mogućih nelagodnosti.
Ljudi iz ove , naše Asocijacije najboljih nastavnika sa prostora bivše Jugoslavije nemaju dovoljno godina da im je naziv bivše države ideološki mit, ali imaju dovoljno poštovanja da shvate da je svaka ova zemlja u okviru naziva, dragulj za sebe, ponos pripadnicima, a i motiv poštovanja drugih prema sebi, a i svoj vlastiti motiv da poštujete druge.
Tako je bilo u Sarajevu. Mogu o tome da govorim jer sam tamo bila. Prihvaćena od strane prijateljstva od onih koji su već bili na protekle tri prije konferencije učesnici.
Tako će biti i u Trebinju. Oplemenjuju učiteljske i nastavničke duše, kako prostor učionica, sala, zbornica, tako i prostore gdje god dođu. Čine ih beskrajnim i bezgraničnim u svim njihovim nijansama, zvukovima, okusima, mirisima i lekcijama i životnim i školskim koje uče zajedno gradeći istinski viziju OBRAZOVANJA KOJE BRIŠE GRANICE.
Na 4. regionalnoj konferenciji najboljih nastavnika sa prostora bivše Jugoslavije/ ANN EX YU / u Sarajevu posmatrah Željanu Radojčić Lukić, predsjednicu Asocijacije, ženu sa pogledom u kojem živi vizija, posmatrah Danijelu M. Trebatcki, strpljivu koordinatoricu na trenutom programu „Magična interkulturalna mreža prijateljstva“, upoznah Žanu i Danijelu sa kojima se družih kao da smo frendice cijeli život, Žanelu koja će nam boravak u Trebinju učiniti fascinantnim sa Radom, radovah se sa Rajkom, Nezrinom, Nerminom svemu što će nam nove konferencije donijeti u budućnosti.
Brisale smo granice i ograničenja, naviknuta ili nametnuta, nevažno je. Važno je da smo pristali da nas više od dvije stotine širom našeg brdovitog Balkana bude primjer onima pred koje stajemo svaki radni dan tumačeći im multikulturalnosti, multietičnosti, multi, multi…
Postajući takvima primjer smo o kojem tumačimo gradiva iz svih predmeta, znanja i vještina!
Nekako s proljeća, čeka nas i Zagreb, pa Ljubljana i ko zna koji još prostor, grad, država, otok, kontinent.
Pokazali smo da OBRAZOVANJE BRIŠE GRANICE kada se ima volja, hrabrost i poriv da naše male učionice postanu veliki svijet.
To više i nije samo ideja, događaj,susret ili prva, druga, treća, četvrta, peta ii dvanaesta konferencija!
To je misija kojoj pripadamo svi mi koji smo u fokus najhumanijeg zanimanja, pripreme za život budućih generacija, stavili najčistija i najiskrenija bića.
Upravo ta i takva bića su jedina i sposobna najiskrenije i najčistije prepoznati one koji imaju takve umove i osjećanja. To su upravo oni koji svakog jutra, bar oni koji to čine iskreno i humano, ostave sve na trenutak ili nekoliko sati i otvaraju i brišu granice svijesti onih koji nastavljaju život i poslije nas.
Bez očajavanja, molit ću lijepo!
Smak svijeta je volja Stvoritelja, a ne metafizičkih propagiranja onih koji misle da svijet stari jer njih godine starosti obuzimaju.
Civilizaciju nastavljaju preporađati oni kojima mi proširujemo ili brišemo, a ne dao slučaj , smanjujemo granice da im vidici ne dosežu zbog ega dalje od njihovog nosića.
Šta mislite zašto je Karlo Kolodi dao Pinokiju onoliki nos?
Nije samo zbog laži,.
Ne, ne!
Ima nešto i u onom da se produži granica viđenja svijeta…
Ima, ima!
Eh, tu granicu ili te granice briše upravo obrazovanje, umjetnost, čestitost, otvorenost, saradnja, razumijevanje!
Ako imate ove osobine, želju da otvoreno djelujete, Asovijacija najboljih nastavnika iz zemalja sa prostora bivše Jugoslavije/ Balkana, NN EX YU je prava adresa za sve nas!
Ako ste još pri tom imalo magičari, onda nam se pridružite u MAGIČNU INTERKULTURALNU MREŽU PRIJATELJSTVA ispletenu širom svijeta.
Da, da!
Ne ostajete zahvaljujući ovim mogućnostima samo na svom kontinentu, već plovite morima znanja i umijeća i širom svijeta!
Ne vjerujete!
E, pa provjerite i pridružite nam se!
Sjajna je ovo i regionalna i svjetska avantura!
Pomozite da Misija “OBRAZOVANJE BRIŠE GRANICE” bude još mnogo puta iznova IZVRŠENA!

O autorici:

Vernesa Manov, književnica, nastavnica, umjetnica

Vernesa Manov (1976. g.) je bosanskohercegovačka umjetnica, književnica, UNICEF-ova Šampionka inkluzije, čiji je fokus obrazovnog, umjetničkog i životnog djelovanja stvaranje humanih, kreativnih, obrazovnih, dobronamjernih okruženja unutar kojih će se svi ljudi, osjećati slobodno, poštovano, sretno. Objavljene knjige: „Mladost u bezdanima jave i sna“ (Zbirka priča, 2014.), „Djeca i prava u okrilju Fedrinog teatra“ (Priručnik za kreativni razvoj,2016.), „Drame odrastanja“ (Zbirka drama za djecu i mlade, 2017.), „Bajka o srcu u teatru“ (Slikovnica, 2017.), „Điđa iz Džordžije ili sevdah na amerčki način“ (Monodrama, 2019.), „Trilogija sevdaha“ (zbirka epike, lirike i drame, 2020.) i najnovija knjiga”Crtice I pogledi kroz ružičasta stakla svakodnevlja u pandemijsko doba”( februar 2021.). U toku desetogodišnjeg voditeljstva Art radionica na Dječijoj sceni Teatra Fedra postavila je deset autorskih predstava. Urednica je nekoliko knjiga i priručnika iz književnosti, historije i 178 informatike, učesnica u zajedničkim zbirkama poezije i proze u zemljama jugoistočne Evrope, autorica obrazovno – umjetničkih programa o nenasilnim komunikacijama, inkluziji, razvoju pismenosti i čitalaštva kod djece i mladih („Čas u teatru“, „Odrastanje u inkluziji“, „Klovnicina čitaonica“), multimedijalnih ostvarenja „Zajedno u društvo za sve“, „Beskrajem djetinjstva“, Studio za kreativni i inkluzivni razvoj „Verniart“, kao i mnogobrojnih stručnih tekstova i programa iz oblasti jezika i književnosti, novinarstva („Most“, „Naša škola“, „Divan“), saradnica mnogobrojnih časopisa i web portala za kulturu i umjetnost u zemlji i šire, te televizijskih i radio kuća gdje je saradnica i autorica nekoliko koncepata u dječijem, obrazovnom, dramskom programu. Nakon svih životnih proputovanja od djetinjstva u Prozoru, mladosti u Konjicu i Mostaru, ova svestrana umjetnica živi i kreativno djeluje u Bugojnu.
Njen životni moto:
„Koliko god život donosio poteškoće, moramo imati snage i hrabrosti posmatrati sve oko kroz ružičasta stakla! Tako je ljepše, lakše i humanije!“