Piše: Amra Ćatić
“I samo zato što imate fakultete i univerzitete ne znači da imate obrazovanje.” – Malcolm X
Stotine reformi se uvode u školske sisteme širom svijeta svake godine u nastavne planove i programe, upravljanju, tehnologiji i tako dalje. Nažalost, većina ne uspijeva postići značajna poboljšanja u dostignućima učenika kojima su se nadali njihovi zagovornici.
Brojne druge zemlje su u kontekstu obrazovanja mnogo bolje od nas, ubrzavajući obrazovni napredak u kratkom vremenu i u velikim razmjerama. Njihov uspjeh u poboljšanju stotina škola je inspirativan. Ali šta im je tačno omogućilo da podignu svoju igru i postanu globalno uspješni? I postoje li lekcije za bosanskohercegovačke škole?
Reforma obrazovanja kroz historiju
Reforma obrazovanja obuhvata sve planirane promjene u načinu funkcionisanja škole ili školskog sistema, od metodologije nastave do administrativnih procesa. Teorije o reformi obrazovanja prisutne su još od grčko-rimskog doba. Reformski pokreti u srednjem vijeku na početku su se javljali na temelju vjerskih motiva. Obrazovanje nije bilo usmjereno na djecu i mlade, već se fokusiralo na vjersku i društvenu obnovu.
‘Reforma’, dakle, nikada nije bila samo pragmatična; to je istovremeno bila i utopija koja nije gubila trag koncepta spasenja, a mogla je i obrazovanje shvatiti kao moć i uzrok radikalne obnove. Reformski pokreti devetnaestog i dvadesetog stoljeća razvili su se na ovom polju napetosti ‘prirodnog obrazovanja’ i ‘metoda’.
U periodu poslijeratnog oporavka u Bosni i Hercegovini, obrazovanje se posmatralo kao ključna komponenta u procesu obnove i rehabilitacije. Kao potencijalno sredstvo za pomoć djeci i mladima različitog etničkog porijekla da prakticiraju toleranciju i razumijevanje i za pomoć odraslima da pomire svoje razlike, zajednice da se stabilizuju, a etničke manjine da žive bezbjedno sa dominantnom većinom u svakom dijelu zemlje. Obrazovanje— a posebno ‘građansko vaspitanje’ — smatralo se suštinskim. Međunarodni stručnjacii bosanskohercegovački prosvjetni radnici koji su upoznati sa potrebom njegovanja multietničkog društva izrazili su uvjerenje da pažljivo planirani i implementirani obrazovni programi mogu promovirati demokratizaciju i olakšati reintegraciju i preseljenje izbjeglica i interno raseljenih lica. Štaviše, obrazovni programi su se smatrali važnim ne samo za djecu i mlade u BiH, već i za odrasle, od kojih se mnogi moraju prekvalificirati za nove uslove na tržištu rada i manje industrijski zasnovanu ekonomiju.
Gdje i kako smo pogriješili?
Besplatno i obavezno obrazovanje obezbjeđuju oba entiteta i Brčko distrikt u BiH za svu djecu od 7 do 15 godina ili za 9 godina osnovnog školovanja. Do 2000. godine otprilike 98% odraslih muškaraca i 89% odraslih žena smatralo se pismenim. Procijenjeno je da je upis u školu na osnovnom nivou oko 100% i za dječake i za djevojčice; opšta statistika upisa na srednjem nivou nije bila dostupna.
U Bosni i Hercegovini se i sama glomazna struktura vlasti pokazala kao prepreka reformama. Napori za integracijom škola i reformskih nastavnih planova i programa bili su sputani i postdejtonskom vladinom strukturom i strahovima građana.
U tom kontekstu, Dejtonski sporazum je korišten kao sredstvo za održavanje odvojenosti; napori za desegregaciju su zastali, što je rezultiralo praksama kao što je fenomen ‘dvije škole pod jednim krovom’. Pod ovim režimom, učenici različitih nacionalnosti – prvenstveno djeca Bošnjaka i Hrvata u entitetu Federacija BiH – pohađaju istu školu, ali su fizički odvojeni, pohađaju nastavu u različito vrijeme kako se ne bi miješali i radili po različitim nastavnim planovima i programima.
Budućnost obrazovanja leži u sveobuhvatnom pristupu
Reforme obrazovanja imaju najbolje šanse da naprave pozitivne promjene kada su u skladu sa širim skupom politika i normi. Bez sveobuhvatnijeg okvira tranzicione pravde koji se implementira u bilo kojoj zemlji, teško je zamisliti da se suštinske reforme u obrazovanju zadrže. Izostavljanje obrazovanja iz ovih tranzicija riskira njihovo poništavanje, ali fokusiranje samo na obrazovanje često se pretvara u male promjene velikih razmjera i stavlja nastavnike, administratore i – što je najvažnije, učenike – potencijalno u opasnost dok se bave izazovima koje je društvo napustilo.
Bosna i Hercegovina pati ne samo od nedostatka posvećenosti obrazovnim reformama, već i od šireg nedostatka posvećenosti rješavanju nasilne prošlosti, ispravljanju kršenja ljudskih prava i artikuliranju zajedničke budućnosti. Ovakvo duboko podijeljeno društvo sa sobom nosi naslijeđe svojih sukoba i novih političkih temelja stvorenih njihovim mirovnim sporazumima – naslijeđe koje je imalo duboke efekte na društvenu rekonstrukciju i posebno na obrazovni sektor.
Najefikasnije reforme dio su šireg okvira tranzicione pravde. U okviru obrazovanja, na primjer, traženje od učenika da preuzmu rizik koji odrasli odbijaju da preuzmu rezultiraće neuspjehom i frustracijom, kao i reforme koje izoluju nastavnike, učionice, škole i obrazovni sistem u cjelini od šire podrške. Uspjeh je vezan za sveobuhvatan i dosljedan pristup – od vodstva do reforme i transformacije institucija – koji je zemlja preuzela prema rekonstrukciji, pomirenju i popravci.
Prepoznajući kompleksan skup pitanja sa kojima se BiH suočava, jasno je da obrazovanje treba biti ključni faktor za nastanak održive demokratije u zemlji. I dok mi vrijeme trošimo na to kako se ko zove i kojoj etničkoj liniji pripadamo, istraživanja pokazuju da je BiH loše rangirana u svijetu i da se taj trend samo nastavlja. Prema PISA testiranju objavljenom 2019. godine, BiH je zauzela 62. mjesto, od ukupno 79 zemalja koje su učestvovale u testiranju. Kakvu će budućnost stvoriti takve generacije kada budu na čelu ove zemlje? BiH ima tešku sadašnjost, ali teško je i zamisliti šta nas čeka u budućnosti sa generacijama koje se školuju u ovakvom sistemu.