Piše: Emina Husejinović
Gotovo svakodnevne fraze koje se uobičajeno koriste u svim zemljama Zapadnog Balkana su regionalna saradnja, sigurnosni pristupi, strukturne reforme, reintegracija, preporuke EU, demokratsko upravljanje itd.
Šta to znači u stvarnosti?
Sada, tri decenije nakon sukoba 90-ih, zemlje su i dalje veoma izgubljene u procedurama, integracijama, reformama i zakonodavnim tijelima i bez mnogo velikih rezultata. Tenzije su posvuda s političkim liderima koji podstiču tenzije sa uobičajenim nacionalnim i etničkim podjelama među ljudima. Čini se da je jedini provjereni recept za politički trijumf stvaranje još podijeljenijih društava bez jasne perspektive i volje za prosperitetom.
2000-ih godina ideja je bila da se razviju bliske konsultacije kroz intenzivirani dijalog koji bi doveo do jedinstvenog pristupa sigurnosti i stabilnosti na Zapadnom Balkanu. Njihov „zajednički strateški pristup” identifikuje zajedničku viziju regiona zasnovanu na samoodrživoj stabilnosti, demokratskoj i efikasnoj vladi, korisnoj ekonomiji slobodnog tržišta i bližoj integraciji sa euroatlantskim strukturama. Sporazum implicitno priznaje određenu podjelu rada u oblasti reforme od značaja za sigurnost, pri čemu EU preuzima vodeću ulogu u reformi policije i pitanjima upravljanja, a NATO u reformi vojske i odbrane.
Veliki problem su i dalje kriminalne mreže koje ove države koriste kao tranzitne koridore za krijumčarenje ljudi, droge i druge krijumčarene robe. Česti skandali upućuju na raširen dosluh državnih i političkih vlasti, uključujući policiju, graničare i carinske službenike, u organizovanom kriminalu. Pored slabosti u nacionalnim zakonima, sprovođenju i institucionalnoj infrastrukturi, zemlje regiona Zapadnog Balkana su također ograničene u međusobnoj saradnji nedostatkom struktura i mreža za zajedničko djelovanje transnacionalne prirode, na primjer, kroz kooperativno upravljanje granicom i policijsku i pravosudnu saradnju. Region nije uspio da razvije zajedničku politiku u pogledu viza, prava pristupa, ponovnog prijema i azila, ostavljajući rupe u zakonu koje mogu iskoristiti kriminalne grupe.
Ovaj „nered“ nije od pomoći u ionako pomalo nekvalitetnoj klimi u kojoj se građani stalno osjećaju zanemareno, i bez ikakve nade u bolje sutra, a svakim danom sve više ljudi odlučuje napustiti Balkan i pronaći svoju bolju budućnost negdje drugdje (negdje drugdje su zapadne zemlje, to jeste Njemačka, Austrija, Švedska, Belgija, a lista je podugačka).
Stavljajući u kontekst zemlje zapadnog Balkana, isključujući Hrvatsku (sada članicu EU), ostale se bore da prihvate neophodne reforme, posebno u upravljanju i stabilnosti, usvajajući različite strategije i preporuke u oblastima vojne odbrane, pravosudnih sistema, policijske i obrazovne reforme itd.
Zbog svega ovoga je uloga međunarodne zajednice neuvjerljiva ne samo zato što je sklona ili nameće reforme koje lokalno stanovništvo ne razumije u potpunosti, već i zato što je velikim dijelom motivirana vlastitim sigurnosnim problemima u regionu tako blizu Evrope. Reforma sektora bezbjednosti na Zapadnom Balkanu, dakle, nije toliko konsenzualni proizvod racionalnog procesa samoevaluacije nacionalnih političkih elita koliko je instrument koji služi interesima vanjskih aktera i agendi.