Podzemlje
Kasna zima ratne 1995. godine. Odmah po dolasku na posao direktor Nezavisne radio-televizije Studio 99 Adil Kulenović me zove i kaže da imamo popodne izuzetno važnog gosta. „Dolazi nam Kanterberijski nadbiskup. Ti ćeš voditi kraći intervju sa njim, ‘uživo'“, reče Kulenović. Iskreno, blage veze nisam znao ko je to. Nije bilo Googla da se informišem. No, drugim kanalima komunikacije vrlo brzo se edukovah da je riječ o vrhovnom poglavaru Anglikanske crkve. Ono što je Papa kod katolika, to je Archbishop of Canterbury kod protestanata, generalizovali su Englezi dižuću značaj svoje, doduše najbrojnije, protestanske crkve. Iako je bila riječ o Adilovom terminu Intervjua dana, on nije želio da ovo vodi jer je trajanje bilo samo pola sata, što je za njegove kriterije intervjua bilo izuzetno kratko. Zlatan Fazlić Fazla je bio prije svega radijski voditelj dok je Mimo Šahinpašić znao „ujesti“ te Adil nije htio neki skandal. Meni je pala ta čast kao uredniku informativnog programa, koji sam u kolektivu važio uglavnom za nekog faktografa. Kasnije, kada je Mimo došao i čuo šta se sprema, u svom stilu mi doviknu – „Oooo, ti ćeš ćumurati sa Popom“.
Prvo su na Studio 99 došli britanski bezbjednjaci da sve pregledaju. Potom su došle strane TV ekipe koje su se rasporedile od same zgrade do podruma gdje je bio medij kako bi snimili dolazak visokog gosta. Polako sam shvatao da je ovo moj najveći dosadašnji novinarski rad. I onda zovu sa recepcije. Kažu, došao vam gost sa kolonom vojnih vozila. „Šta je ovo, obezbjeđenje kao američkog predsjednika“, vele sa portirnice. „Kao engleske kraljice“, promrljah u sebi. Dođoše za koji trenutak u redakciju do zuba naoružani RAF-ovci, a između njih, u odori kao iz Viktorijanske Engleske, Kanterberijski nadbiskup George Carey.
Visoki gost je u skladu sa mojim pitanjima, ali i sa onim što je imao namjeru reći, pričao o tome kako se rat mora zaustaviti, dao je podršku građanima opkoljenog Sarajeva, podržao je britanske vojnike koji su u međunarodnoj vojnoj misiji te je istakao značaj međureligijskog dijaloga i tolerancije. Rekao je i da mediji ne smiju podsticati nasilje i govor mržnje. No, na moju konstataciju da je važno da i u ratu mediji budu objektivni, kratko je replicirao – „U ratu nema slobode. Tako da nema ni slobode medija. Najveća objektivnost je da mediji ne šire mržnju“.
Praktično, ova „popova“ izjava, koja je možda najkonkretnija bila u skoro polusatnoj priči, je uticala na mene da svoj kasniji teorijski medijski angažman gradim na tome da je svaka priča u vanrednim situacijama, od kojih je rat najmonstruoznija, društveno podzemlje. U tom vremenu profesionalni postulati novinarstva mogu samo djelimično biti ostvareni, a zahvaljujući nizu medijskih protuha, vlastima, ali i objektivnim stvarima sa kojima se susreće svaka ratna strana, iluzorno je imati očekivanja o medijskih slobodama. Za ratove se uglavnom veže cenzura kao neophodno sredstvo za ostvarivanje ratnih ciljeva. No, koliko god to bilo čudno, u opkoljenom Sarajevu toga nije bilo. Ne radi demokratičnosti vlasti, već zbog činjenice da su one imale toliko drugih problema da prosto nisu imale vremena kontrolisati medije. No, i nije bile prevelike potrebe. Logično poistovjećivanje sa svojom stranom i izuzetno veliki nivo samocenzure je medije postavio gdje im je u ratu i mjesto – specifičan kanal, u ovom slučaju, odbrane.
No, uticaji svake ratne sredine, pod tim podrazumijevam objektivne okolnosti i ljude koji učestvuju ili trpe, djeluju i na strane novinare. Oni koji su izvještavali iz Sarajeva dijelili su dio nedaća sa ljudima unutar opsade. Njihovi izvještaji nisu bili isti u odnosu na one koji su bili na drugoj strani. U tom smislu najveći PR poduhvat je bio da je prilikom druge invazije na Irak 2003. godine američka vojska otvorila mogućnost medijima po pošalju svoje novinare koji će napredovati sa vojnim trupama. Kada dijelite kazan sa vojnicima, krijete se u tenkovima od metaka i razgovarate, što je najveće ljudsko dostignuće, sigurno ćete i nesvjesno biti dio te divizije.
Srećom podzemlje u BiH se završilo. U ratu širom BiH je poginulo 11 novinara i propagandista. Neki su poginuli izvještavajući sa prve linije, neki su ubijeni iz političkih razloga, a neki su skončali pod još nerazjašnjenim okolnostima.
Međuzemlje
Nakon rata Bosna i Hercegovina je ušla u jedan čudan prostor još uvijek otvorenih ratnih rana i neograničenih, ali bukvalno neograničenih medijskih sloboda koje ćemo karikirati Tolkinovim izrazom – međuzemlje. Nije rat, ali daleko od mira. Država (entiteti) paralelno proživljavaju proces post-komunističke tranzicije i proces poratnog međuetničkog pomirenja. Ova dva paralelna procesa karakterišu i današnju BiH, a tada su predstavljala dvije glavne ose po kojima se vodila borba za moć. Vladajuće elite su održavale međuetničke podjele i dalje homogenizovale vlastite etničke grupe, koje tako postaju neiscrpan izvor moći. Na tom principu su djelovali i najjači mediji u BiH.
Rat je zaustavio medijski razvoj i gotovo uništio medijsku infrastrukturu u BiH. Prekinuta je vlasnička transformacija, a mnoge RTV stanice i novine postale su propagandno sredstvo vlasti i drugih centara moći koji su se konstituisali na ratom rasparčanoj teritoriji BiH. Državne radio i TV stanice iz Beograda i Zagreba natjecale su se na prostoru BiH za interese svojih država. Nastala su tri tehnički, programski, pa i pravno odvojena RTV sistema na teritorijama koje su kontrolisale vojske i vladajuće političke stranke tri naroda. Takva podjela ostavila je svoj pečat i na današnju organizaciju sistema radija i televizije. Pogotovo što je dejtonski Ustav BiH nadležnosti u oblasti medija i informisanja dao entitetima i na taj način formalno onemogućio centralnim organima države BiH da donose bilo kakve zakone iz oblasti medija, što je protumačeno i kao nemogućnost postojanja jedne državne (javne) radiotelevizije. Međunarodna zajednica je kasnije dala fleksibilnije tumačenje duha Ustava, ali nedorečena, kompromisna i medijski nelogična rješenja nastala u Dajtonu dugo su sprječavala integralni razvoj medija u BiH.
Mediji tokom ovog međuzemlja bljuju jezik mržnje. Prijetnje i napadi na novinare su svakodnevnica. No najteži napad se desio u Banja Luci 1999. godine na vlasnika Nezavisnih novina Željka Kopanju. Razlog je pisanje ovog lista o ratnim zločinima koje su srpske snage počinile u ratu u BiH, nakon čega su na Kopanjinu adresu počela da stižu prijeteća pisma. Nekoliko mjeseci kasnije prijetnje su realizovane kada je pod Kopanjin automobil podmetnuta eksplozivna naprava. Preživio je, ali su mu amputirane obje noge. Počinioci atentata do danas nisu otkriveni.
Uzimajući u obzir da državni elektronski mediji i dalje imaju najveći uticaj, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH iskoristio je svoja ovlašćenja te je u julu 1999. godine nametnuo odluku o transformaciji državne RTV u javni servis. Iako ta odluka dolazi sa zakašnjenjem, i dočekana je “na nož” od strane lokalnih političkih struktura, ona je bila radikalan korak u razbijanju komunikacionih barijera i izgradnji otvorene medijske scene u BiH. Prije toga međunarodne snage za održanje mira su u Mostaru prekinule emitovanje Erotela, koji je važio za neslužbeni državotvorni medij hrvatskog naroda te natjerali dio njegovih kadrovskih i tehničkih kapaciteta da se uključi u RTV Federacije koja se stvarala. Uz podršku, pa i direktno vođenje međunarodnih faktora, ubrzo je oformljena Nezavisna komisija za medije, pretača današnje Regulatorne agencije za komunikacije i Vijeće za štampu, kao prvo samoregulaciono tijelo za pisane medije u jugoistočnoj Evropi. To je, uz druge društvene reforme potaknute uglavnom naporima međunarodne zajednice, označilo početak „zemlje“. Kakve takve, ali bolje od podzemlja i međuzemlja.
Zemlja?
Bosna i Hercegovina na novom Indeksu slobode medija Reportera bez granica za 2021. godinu nalazi se na 58. mjestu od 180 zemalja svijeta. Pozicija je ista u odnosu na prošlogodišnji Index, a za pet mjesta bolja nego 2019. godine.
Reporteri bez granica navode da je pandemija koronavirusa potkopala i ugrozila slobodu medija 2020. godine, dodajući da su vlasti u Bosni i Hercegovini održavale konferencije za novinare bez prisustva novinara, te da su službenici izbjegavali odgovoriti na kritična pitanja o važnosti vladinih mjera.
“Neki nivoi vlasti i državne institucije izravno su ometale rad novinara, a u nekim su slučajevima čak optuživali novinare za ‘netačno i zlonamjerno izvještavanje'”, stoji u izvještaju.
U Bosni i Hercegovini, podsjećaju Reporteri bez granica, političari tužbe za klevetu koriste sa ciljem da zastraše novinare i odvrate ih od bavljenja svojim poslom. U tom smislu značajna je uloga USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP) koji ima pravnu pomoć medijima koju koristi za podršku branjenju novinara od ovih tužbi. Već dugi niz godina i BH novinari obezbjeđuju pravnu pomoć novinarima, a u okviru jednog projekta klasteru medija koji se bave borbom protiv korupcije, u slučaju tužbi podršku pruža i organizacija CRMA.U poređenju sa zemljama okruženja, jedino je Hrvatska bolje plasirana od Bosne i Hercegovine na Indeksu slobode medija Reportera bez granica.
Bosna i Hercegovina je sredinom prve decenije ovog vijeka bila veoma dobro plasirana na ovim listama – oko 30tog mjesta – što je rezultat veoma dobre medijske legislative koje je usvojena. Međutim, poslije par godina došlo je do velikog pada, a razlog je neprovođenje medijskih zakona kao i jačanje međunacionalnih tenzija, što se odrazilo na pritiske, ali i samo izvještavanje medija.
Pritisci na medije se ogledaju kroz uskraćivanje finansiranja putem oglašivača; sudske procese i građanske kazne, s ciljem da se određeni medij finansijski uništi; neriješen ili loš radno-pravni status novinara; uskraćivanje javnih informacija medijima i novinarima; govor mržnje usmjeren ka novinarima; podsticanje na nasilje protiv novinara kao i sam čin nasilja nad novinarima.
Tranzicijske zemlje koje još uvijek razvijaju svoj demokratski sistem su posebno podložne ovakvim vidovima pritisaka i zastrašivanja novinara. Bosna i Hercegovina usljed još uvijek izraženog ratnog nasljeđa, duboke teritorijalne, etničke, a onda i političke podjele, ima multiplicirane ove probleme, što otežava novinarsku solidarnost koja je nužna za odupiranje ovakvim pojavama. Takođe, u Bosni i Hercegovini imamo još jedan unikatan pritisak na medije, koji je najčešće izražen od strane političkih predstavnika, a to je poziv javnosti da odbije da plaća rtv taksu, što je inače zakonska obaveza. Kako sam više puta pisao, na ovaj način se „disciplinuje“ ili uništava javni servis, u zavisnosti od toga koja nacionalna opcija to radi, odnosno koji je krajnji cilj. Međutim, druga strana medalje, ali koja nikako ne bi trebala biti opravdanje za ovakve intencije u politici i javnosti, je činjenica da su se javni servisi obesmislili naspram kako imena tako i uloge. Servis RTRS je godinama informativna ispostava vlasti, a dva javna servisa iz Sarajeva usljed čvrsto postavljene političke strukture zbog političkog imenovanja i ponašanja upravnih odbora, plivaju u nizu verbalnih izjava o demokratičnosti, što programski nema otjelovljenje, a kod većina gledalaca iz raznoraznih razloga programska šema, izuzev djelimično centralnog dnevnika, nije prihvaćena.
Takozvani tradicionalni pritisci na medije razvojem internet komunikacije su unaprijeđeni novim digitalnim kanalima, što je ohrabrilo dio pojedinaca da pod krinkom anonimnosti prijete, provociraju ili produciraju lažne vijesti (fake news) što utiče na bezbjednost novinara, slobode medija, ali i vjerodostojnost medija, koja je ugrožena deprofesionalizacijom (online) komunikacije.
Nakon nedavnog hakerskog napada na medijske portale Žurnal i Buka, a nešto ranije i Klix, delegacije OSCE, EU i OHR i neke zapadne ambasade pozvali su nadležne organe u Bosni i Hercegovini da pokrenu istragu svih napada na internet stranice medija, jer ovakvi napadi predstavljaju jasnu opasnost po slobodu medija. Takođe, krajem januara, IMEP je organizovao debatu na kojoj se govorilo o cyber sigurnosti medija. Istaknuto je da ovaj kanal pritisaka sve više pokreću politički i ekonomski faktori angažujući hakere. Međutim, na skupu je istaknuta i opasanost od tzv. divljih portala bez impresuma koji su osnovani upravo zbog manipulisanja informacijama u medijskom web prostoru.
Cyber napadi kao i „lažni“ portali ograničavaju slobodu medija i slobodan protok informacija što je suštinska komponenta svakog demokratskog društva.
Mnogi medijski analitičari tvrde da je u BiH sloboda medija apsolutna. Gotovo da ne postoji ni jedna oblast, koja bar u nekom dijelu BiH nije potpuno otvorena za različita razmatranja, kritike i pohvale. Međutim, duboko etnički i teritorijalno podijeljenja javnost odnosno javno mnijenje, utiče da ono što je u jednom dijelu zemlje podesno za kritikovanje, u drugom nije. U zavisnosti od političkih gledanja na istoriju ili naspram etničke pripadnosti aktera događaja, zavisi ko i iz kojeg dijela zemlje će nekoga kritikovati. Svako ima svoje nacionalne favorite i svoje gledište na istoriju i državnu budućnost. Takvi odnosi se prenose i na izvještavanje o kriminalu, korupciji, ekonomskim događajima… Dakako, postoje i mediji koji se profesionalno nose sa ovim izazovima, ali su upravo oni pod najvećim pritiskom i udarom političkih aktera, sivih eminencija, ali i većinskog javnog mnijenja koje slijedi političke matrice.
Jedinstveni stav većine NVO i medijskih organizacija, ali i nezavisnih eksperata, je da se nastavlja već decenijski trend u BiH da uređivačku politiku određuju bliskost pojedinim političkim strankama ili etnička opredijeljenost. Pored manjih ili većih pritisaka centara moći, objektivnost medija narušava i snažno prisustvo autocenzure kod novinara, urednika i vlasnika medija.
Nacionalistička retorika, česti verbalni napadi i tužbe političara zbog klevete potiču neprijateljsko raspoloženje naspram novinara. Izvještavanje o ratnim zločinima je i dalje tabu-tema. Pogotovo o ratnim zločinima koji su učinjeni unutar etničke grupe u sredini gdje djeluje medij. Slična je situacija i sa izvještavanjem o korupciji. Međutim, dio nezavisnih medija koje je podržao IMEP, imaju relativno otvoreno i objektivno izvještavanje o tim temama. Tu se posebno ističu portali BUKA, Tačno.net, Kapital i Žurnal. No, za većinu nezavisnih medija postoji tanka linija koja se može preći, a to je da postanu opozicioni i podlegnu manipulacijama određenih političkih faktora.
Helsinški odbor za ljudska prava iz Bijeljine i CRMA iz Sarajeva su uz podršku IMEP-a 2019. godine proveli istraživanje među urednicima i novinarima u BiH o vrstama pritisaka. Više od polovine anketiranih novinara, 53 posto, doživljava često pritiske. Najveći broj se izjasnio da je dobio ili dobija verbalne prijetnje od uglavnom nepoznatih ljudi putem elektronske komunikacije. No, veoma je zanimljivo da se 21 posto izjasnilo da ima pritiske urednika i vlasnika vezano sa sadržaj, što pokazuje da značajan broj medija ima svoju “stranu” ili korelaciju sa svojim oglašivačima ili sponzorima. U tom smislu je i podatak da je svega u 27 posto slučajeva, po tvrdnjama ispitanika, medij u potpunosti stao iza svojih novinara koji su doživjeli pritisak. Ovo indicira situaciju da često rukovodstva medija, i programska i vlasnička, imaju politike i interese koje slijede te da često novinari, ako “iskoče” iz zacrtanih matrica, ostaju na cjedilu.
Političke partije i njihovi predstavnici su u 23 posto slučajeva oni koji najviše vrše pritiske na novinare. Na drugom mjestu su predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti (15 %) te 11 posto kriminogena lica. Oglašivači, po izboru ispitanika, su u 6 posto slučajeva bili ti koji su vršili pritisak. Ovome mogu lično posvjedočiti. Dok sam bio član Upravnog odbora javne RTV FBiH morali smo da se nosimo sa specijalnim izaslanicima dvije ključne političke partije u Sarajevu koje su se borile za održanje vlasti, ili preotimanje vlasti, na čelnim funkcijama televizije i u nešto manjoj mjeri nad programskim pitanjima. Ti izaslanici su imali kodna imena – „prijatelj kuće“ i „neprijatelj kuće“. Apsurd je bio da se u dva navrata dešavalo da se samo zamijene pozicije i da „prijatelj“ postane „neprijatelj“. Barem ono čemu sam ja svjedočio, uglavnom su bila obećenja o koristi – ostanak na visokim pozicijama u mediju, dobijanje nekih poslova za članove upravnih odbora, zapošljavanje u državnim institucijama žena, djece… Zauzvrat su tražena prije svega ključna kadrovska imenovanja i smjene. Nisam se tu okoristo, koliko toliko sam ostao moralno čist, te sam na kraju podnio i ostavku jer Parlament Federacije zbog političkog nesuglasja nije bio u stanju ni poslije pet godina da zamijeni članove Upravnog odbora, a političke igre oko medija su postale neizdržljive.
Samo još malo da se zadržimo na rezultatima istraživanja. Na pitanje da li smatrate da u BiH postoji novinarska solidarnost, 67 posto ispitanika je odgovorilo da postoji samo između novinara i medija koji su na sličnoj političkoj liniji. 28 posto novinara je odgovorilo da uopšte ne postoji, a samo 5 posto smatra da postoji novinarska solidarnost. Ovo pokazuje da je i u novinarskoj profesiji prisutna izrazita politička, entitetska i politička podjela. Ovaj vid solidarnosti je ključan za ostvarivanje novinarskih prava. Ukoliko nema jedinstva naspram ključnih postulate profesije i ostvarivanja medijskih sloboda, i formalni i neformalni centri moći koji utiču na rad medija imaće veću mogućnost za nesmetano činjenje pritisaka na novinare i medije.
Takođe, druga moja sugestija je osposobiti novinare za različite profesionalne izazove. Fakultetsko obrazovanje novinara se danas podrazumijeva. Međutim, različita profesionalna i specijalistička znanja se moraju kontinuirano nadograđivati. Male redakcije nisu u stanju apsorbovati odsustvo kvalitetnijeg novinara, pa makar i samo na dva ili tri dana koliko traju edukacije medijskih ili nekih drugih nevladinih organizacija. Potrebno je radno odnosno organizaciono iskalkulisati da se uposlenici šalju na ovakve vrste edukacije. Uz pozitivnu procjenu relevantnosti teme i kvaliteta predavača, pored čisto edukacionog dobitka, novinari na seminarima će uspostaviti i poslovne veze koje se mogu kapitalizovati kroz razmjenu informacija, ali i druge vidove poslovne saradnje, pa tako i na polju jačanja novinarske solidarnosti. Sa druge strane potrebno je stvoriti jaku i autoritativnu edukativnu zajednicu koja će moći da pruži kvalitetna znanja.
I zadnje, ali najkonkretnije rješenje, je snažan stav u novinarskoj zajednici da se usvoje zakonske izmjene kojim će se napad na novinare tretirati kao napad na službene osobe. Međutim, i u medijskoj zajednici je došlo do razmimoilaženja oko toga ko je u stvari novinar, jer za razliku od npr. ljekara i inžinjera, nije potrebno ni formalno obrazovanje ni licenca. Postoje novinari koji su stalno na terenu i obrađuju „osjetljive“ društveno-političke teme kao i oni koji su sve vrijeme u desku ili se bave samo muzičkim sadržajima, što smanjuje izloženost pritiscima. U svakom slučaju nužna je bolja preciziranost bilo kojeg zakonskog rješanja. Potom uvesti specijalno krivično djelo „napad na novinare“ koje bi bilo sankcionisano visokim kaznama. Drugo nužno rješenje je legislativno povećati odgovornost političara koji vrše pritiske na medije. Isto tako kao što javne ličnosti moraju biti više otvorene za razmatranje medija u njihovom poslovnom, pa djelimično i privatnom životu, moraju i da nose veću odgovornost i u slučaju napada i pritisaka na medije. Treba insistirati na svim zakonskim nivoima na povećenju kazni za političare i druge javne djelatnike i dosljednoj sudskoj primjeni koja bi određivala veće iznose ili zatvorske kazne (u odnosu na minimum).
Aktivnost koja bi vjerovatno preduprijedila broj pritisaka, a time i olakšala rad novinarima, bi bilo sistemsko praćenje anonimnih prijetnji putem digitalne komunikacije i prijavljivanje ovakvih slučajeva policiji, ukoliko je riječ o krivičnim djelima, ili novinarskim udruženjima, ukoliko se radi u vrijeđanju, insistiranju na cenzuri ili neadekvatnom (neprofesionalnom) objavljivanju u nečiju korist.
Teško se izboriti za istinsku slobodu medija u skladu sa profesionalnim novinarskim i društvenim demokratskim standardima. Kako Džoni Štulić navodi u jednoj svojoj pjesmi – „Šta se događa kada mrtvi fazani lete iznad naših glava, kad mrtvi fazani lete a ni jedan ne pada“. No, dok ne počnu padati valja i gađati. Olovkom, kamerom, diktafonom i tastaturom. I svojim mozgom. Pa čak kada su fazani i u nama.