Grad koji grli

Danas je Svjetski dan stanovništva. 11. juli. U Bosni i Hercegovini taj datum ima jedno posve drugo značenje. 11. jula obilježava se godišnjica genocida u Srebrenici.

Magistrirala sam na temu etničkih sukoba. Dio mene koji je odrastao uz priče o ratu pokušavao je složiti slagalicu i dati neko racionalno objašnjenje za sve što se događalo devedesetih godina u našoj državi. Tražila sam mjesecima, godinama. Preslušala svjedočenja, odbrane, iskaze, uradila transkripte svakog razgovora koji sam obavila… Nažalost, racionalno objašnjenje nisam našla.

Odrastajući sam gledala prenose iz Srebrenice svakog 11. jula, prenose ukopa, prenose reakcija porodica, slušala priče i čitala o tome. Posjetila sam je samo jednom. Srebrenica koju sam ja vidjela drukčija je od one sa televizijskih ekrana 11. jula. Bilo je proljeće. Padala je kiša i kao da se sva tuga svijeta tog dana slila u Srebrenicu. U zraku se osjeti koliko osoba nedostaje. Koliko porodica nema. I isti pod pritiskom te tuge biva sve teži nama koji/e smo se tu toga dana zadesili/e. Nisam se mogla otrgnuti od razmišljanja o jednoj žrtvi genocida, onoj najmlađoj.

Najmlađa žrtva genocida u Srebrenici je Fatima Muhić. Rođena 12.7.1995. i ubijena istoga dana. Fatimine kosti pronađene su u jednoj od masovnih grobnica te godine kada sam ja prvi i posljednji put bila u Srebrenici. Fatima je 7 mjeseci starija od mene. Sedam mjeseci razlike između dvije osobe naizgled različitih sudbina. Smrt Fatime i njenih sugrađana/sugrađanki obilježila je i život neke tamo osobe rođene na Uni nakon rata, samo 7 mjeseci nakon genocida. Stanovništvo Bosne i Herzegovine zauvijek je obilježeno ratnim dešavanjima. Bez obzira iz kojeg dijela države dolazimo svako od nas nosi neki ožiljak, priču, tugu ili anegdotu iz rata. Transgeneracijska trauma prisutna je i među mnogima koji/e nisu doživjeli/e rat.

S druge strane tu je naše nepovjerenje prema Međunarodnoj zajednici prouzrokovano upravo njihovim nedovoljnim djelovanjem u Srebrenici i gradovima poput Srebrenice. Kroz glavu mi prolaze fotografije mase koja trči prema UN bazi u Potočarima i kojoj su i figurativno i doslovno vrata zatvorena. I odzvanja plač i osjetim mirise prostorija u Memorijalnom centru. I poželim da sam tamo i danas i jučer i uvijek. Iako fizički nisam, dio mene je mojim prvim i posljednjim odlaskom u Srebrenicu tom gradu zauvijek poklonjen, a ona me zagrlila rukama koje i danas osjetim na svojim leđima i nesebično me tješila jer sam tužna zbog njezine tuge. Takva je Srebrenica.

Rješenje pitanja Srebrenice ne leži u kojekakvim oprostima ili zaboravima, još manje u mržnji. Ja nemam dva srca, što bi rekao Selimović. Ali nemam ga ni nedovoljno da oprostim Fatimu i njene sugrađanke i sugrađane. Rješenje možda leži u suočavanju sa istinom onih koji/e i dalje podržavaju ideju srebreničke osvete i uporno nalaze opravdanje za počinjeni genocid.

Utjeha je da će svakog/u od nas stići pravda. Šta je, odakle je, kuda ide i koliko brzo se Pravda kreće – ne znam. Ali vjerujem da ju vrijedi čekati.

Na Svjetski dan populacije podsjetimo se na grad(ove) ove naše Bosne i Hercegovine koji su nestankom dijela svog stanovništva, a zvjerstvima i šutnjom drugog dijela, i sami nestali. Danas se u njima čuje samo eho nekadašnjeg smijeha, sreće i zadovoljstva. Devedesetih je nastao muk. Na nama je da se sjećamo ali i radimo na tome da vratimo vjeru u bolje sutra onima koji/e dolaze nakon nas i s nestrpljenjem čekaju Bosnu i Hercegovinu koja se da u potpunosti voljeti i sve te gradove koji ih nasmijani čekaju.

Za kraj bih voljela da se prisjetimo bezvremenske pjesme Izeta Sarajlića iz 1953.

Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge.

Večeras ćemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,

mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,

mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.

Nije bilo tajni o polegnutoj travi.

Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.

Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se

gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju

prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,

s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim

smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.