Koliko šutnje prestaje biti zlato?

Ljuta sam. Znam da nisam jedina. Hodajući prema kući, stiskam u rukama ključ od ulaznih vrata. Ah, taj famozni ključ. Razmišlja li još neka od vas kako ih ključ može zaštititi od svake potencijalne opasnosti na ulici? Ali, može li nas on zaštititi od komentara, dobacivanja, neželjenih poruka na društvenim mrežama? Put prema kući se večeras čini dužim nego inače. Na pamet mi padaju svi komentari na ovakve teme koje sam ikada čula i kao mini strelice bodu me u leđa, proizvodeći trnce nevjerovanja samoj sebi u to da ikakva opasnost postoji.
„Ma, šta izmišljate, sva prava imate.“ Dakle, mogu slobodno hodati ulicom navečer.
„Šta je imala na sebi?“ Mjerim udaljenost svoje haljine od koljena, razmišljajući je li prekratka? Hoće li biti “okidač” nekome?
„Takvim ponašanjem je sama to tražila.“ Hoću li biti jedna od osoba za koju će ovo govoriti ukoliko mi se nešto dogodi?
Ovo su samo neke od rečenica čijem sam izgovaranju i sama svjedočila. Vjerujem i da ste vi, koji/e ovo čitate ponekad nailazili/e na ovakve stavove. Možda ih i dijelite.
Vidite, problem nisu ovakvi stavovi. Oni su posljedica sistema koji godinama odbija prihvatiti rodnu ravnopravnost kao jedan od stubova uspješnog društva. Posljedica su našeg djelovanja, nas koji/e prihvatamo da zakoni postoje ali šutimo o manjku implementacije istih. Koji/e godinama šutimo o nasilju nad ženama i djevojčicama. Koji/e čak ponekad nesvjesno sudjelujemo u istom. Koji/e se ne trudimo promovirati rodnu ravnopravnost u svakoj sferi društva, a što je krajnje rješenje problema osjećaja nesigurnosti žena i djevojčica i na kraju nasilja svih vrsta prema njima.
Postavlja se pitanje ko su oni/e koji/e NISU šutjeli/e?
Organizacije koje se bave rodnim pitanjima najčešće su najglasnije prilikom reakcija na nasilje nad ženama, rodnu neravnopravnost i slično. Međutim, niti njihov puni potencijal nije iskorišten. Ostatak NVO sektora u još manjoj mjeri iskorištava platforme koje posjeduje i putem kojih se jasno mogu zauzeti stavovi vezani za rodnu ravnopravnost.
Ne postoje oni/e koji/e nekad nisu šutjeli/e. Svi smo dijelom pokreta šutnje na ovakve pojave.
Dolazimo do pitanja da li je rodna ravnopravnost samo alat u rukama nevladinog sektora kojim se dolazi do financijskih sredstava donatora? Da li se iz tog razloga pojedine teme iz polja pokrivaju samo površno ne rezultirajući nikakvim promjenama? Kako poboljšati način promocije rodne ravnopravnosti u NVO sektoru?

Šta nevladine organizacije mogu uraditi kako bi pomovirale rodnu ravnopravnost?

Prije svega, NVO mogu analizirati svoju šutnju i nezainteresiranost. Da li nedostatak istinskih principa rodne ravnopravnosti proizilazi iz činjenice da organizacije njeguju rodnu ravnopravnost samo „na papiru“? U koliko organizacija se žene osjećaju ugroženo na bilo koji način? Koliko organizacija ima članove koji će redovno svojim kolegicama upućivati mizogine komentare? Sve su ovo pitanja koja je potrebno postaviti prije primjene savjeta koji slijede.

Sljedeći savjeti doprinijet će promociji rodne ravnopravnosti. Ove preporuke nisu namijenjene isključivo za NVO, nego i za pojedince/pojedinke ili kompanije koji/e žele u svom okruženju razviti rodno ravnopravnu atmosferu. Bitno je naglasiti da se u ovim slučajevima počinje od individualnih praksi koje vode ka izmjeni okruženja i stava okruženja prema ovoj tematici.

1. Na nasilje, nepravdu i očite primjere diskriminacije na osnovu rodne pripadnosti nemojte šutjeti.
2. U dokumentima organizacije poput etičkog kodeksa navedite principe rodne ravnopravnosti.
3. Koristite rodno osjetljiv jezik.
4. Održavajte redovne sastanke na kojima će se govoriti o diskriminaciji na radnom mjestu (po svim osnovama).
5. Stvorite atmosferu u kojoj se otvoreno govori o temama kao što su seksualno nasilje, nasilje nad ženama, prava i obaveze uposlenica i uposlenika.
6. Na svojim web stranicama ili u svojim newsletterima otvorite odjeljke ili blogove na kojima ćete svim uposlenicama i uposlenicima dati priliku da kažu svoje mišljenje o onome što ih zanima, bez obzira bilo to u opisu njihovog posla ili ne.
7. Identificirajte probleme s kojima se žene (ali i muškarci) susreću u vašim lokalnim zajednicama. Pokušajte ih riješiti kroz svoj rad.
8. Slušajte svoje kolege i kolegice i budite im osoba od povjerenja.

Ljuta sam

Jer ne vidim veliki iskorak ka rodnoj ravnopravnosti ne isključivo radi dobivanja sredstava nego jer organizacije iskreno vjeruju u ravnopravnost.

Ljuta sam.
Jer i među organizacijama koje se trude postići određene ciljeve rodne ravnopravnosti postoji netrpeljivost i nezdrava ljubomora.

Ljuta sam.
Jer ću i sutra dobiti e-mail koji počinje sa Poštovani,…

Ljuta sam.
Jer će se prekosutra poslati dokument u kojem se govori o „direktoru“ organizacije, a uđete li u ured „direktora“ organizacije, vidjet ćete žensku osobu.

Ljuta sam.
Jer sam i ja dijelom diskriminirajuće mašinerije. Ali, isto tako sam i dijelom mašinerije s najvećim oružjem u rukama – glasom.

Ljuta sam.
Jer moj glas nije dovoljno jak da ispriča priče svih žena koje svakodnevno prolaze kroz neku vrstu nasilja.

Ljuta sam.
A, istraživanja pokazuju da kada su muškarci ljuti – osobe će prije to percipirati kao situacijski bijes. Dok, kada su žene ljute – to se smatra dijelom ličnosti i one su jednostavno prirodno ljute.

Ljuta sam.
Ali znam da ako i samo ako budemo dovoljno ljuti i ljute kada se radi o rodnoj ravnopravnosti možemo pokrenuti zajedničko djelovanje ka rješavanju problema koji proizilaze iz diskriminacije na osnovu spola.

Neka ključ s početka priče postane vaša platforma. Neka se pretvori u vaše projekte. Neka postane obrana ravnopravnosti. Budimo ljuti i ljute i pretočimo bijes u produktivnost i postanimo glas onih koje ne mogu govoriti za sebe. Sredstva će i ovako i onako uvijek na kraju doći.

Bitno je da budemo svjesni i svjesne da šutnja nije zlato. Šutnja je neki ne tako plemenit metal. A šutnja nevladinog sektora kao i pojedinaca i pojedinki na zlostavljanje i neravnopravnost je kukavičluk.