

Puna su nam usta demokratije i demokratskog društva, čak šta više – možda su to riječi, pored redovnih političkih prepucavanja, koje najviše puta izgovorimo kada nešto želimo objasniti, uporediti, ali i “kuditi”. Ako smo demokratsko društvo, zašto nam nedostaju, pa i osnovne karakteristike istog?!.
Proaktivna transparentnost i slobodan pristup informacijama idu ruku pod ruku sa demokratskim društvima, i znače red u državama kada je u pitanju osiguravanje rada administrativnih struktura. S druge strane, podrazumijevaju uspostavljanje i pokretanje komunikacije između institucija i građana/građanki, te izgradnju okruženja u kojem vlasti rade za dobrobit tih istih građana/ki i u saradnji sa njima. Sve ovo se može postići ukoliko postoji transparentnost rada upravnih struktura neke države. Komunikacija je sigurno obostrana i treba takva da bude. Građani mogu i TREBAJU zahtjevati informacije na temelju Zakona o slobodnom pristupu informacijama (ZOSPI) gdje je javna uprava dužna da im te informacije dostavi na zahtjev. Ovaj sistem komunikacije je reaktivna transparentnost uprave, dok s druge strane PROAKTIVNA znači da uprava samoinicijativno objavljuje određene informacije jer želi građane informisati o svom radu, o njihovim pravima ili obavezama, ili ih želi uključiti u procese donošenja odluka, zakona, politika djelovanja i slično. Također, razvojem novih tehnologija i sve širom upotrebom platformi i društvenih medija, razvili su se mnogi alati koji dodatno olakšavaju da uprave budu mnogo transparentnije i da više komuniciraju sa građanima/građankama.
Gdje smo, šta smo, gdje ćemo?!
Deklarativno, Bosna i Hercegovina (BiH) je demokratska država, ali koliko je transparentna i gdje je ta demokratija na ljestvici kada su u pitanju ova dva bitna aspekta demokratije?! Nisko, i često se kreće korak naprijed – nazad pet! Kažu, pa se i pravdaju, koristeći historiju i naslijeđe iz doba komunizma, da nije bilo uobičajeno da se vlast “pravda” građanima i građankama i da na taj način opravdava svoj način rada. Imamo tri naroda u državi i uvijek se „gađamo“ sa tri historije, ali naše vlasti bez obzira od “kojih su naroda” jednako koriste ovu kada nam izgovori trebaju.
Međutim, malo smo se modernizovali, barem kada su u pitanju želje da imamo dostupne EU i slične fondove te pokazali da želimo i da težimo ka članstvu u Europskoj uniji i Euroatlantskim integracijama, pa bi bilo dobro promijeniti ovu paradigmu načina komunikacije između države i njenih građana/ki.
Iako smo godinama u “walk-walk, talk-talk moodu” ka EU članstvu, ipak je prerano govoriti o postojanju konzistentne proaktivne transparentnosti u BiH. S druge strane, uvijek treba naglašavati i ponavljati stanovništvu da je pravo na pristup informacijama jedno od osnovnih ljudskih prava. U BiH, to pravo je definisano kroz više dokumenata. Bitno je spomenuti Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN, Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali i Konvenciju o pristupu službenim podacima Vijeća Evrope[1], čija je potpisnica postala i BiH 2011. godine, koja govori o praktičnoj strani proaktivne transparentnosti, tj., da informacije koje su najčešće predmet zahtjeva za pristup informacijama treba da budu osnov za proaktivnu transparentnost. Što znači da bi na taj način vlada sama sebi olakšala posao kada bi jednom objavila te podatke da budu javno dostupni svima, umjesto da se bavi odgovaranjem na višestruke zahtjeve za informacijama za istu stvar.
BiH je jedna od prvih država Zapadnog Balkana koja je već 2000. godine usvojila Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI)[2], dok su 2001., usvojeni i entitetski zakoni. Ovim zakonom je, između ostalog, definisano da su informacije koje se nalaze pod kontrolom javnih organa javno dobro od vrijednosti te da javni pristup ovim informacijama promovira veću transparentnost i odgovornost tih javnih organa, ali i da su ove informacije neophodne za demokratski proces. Institucija zadužena za nadzor nad provedbom ovog zakona jeste Institucija Ombudsmana BiH. ZOSPI na državnom nivou je pretrpio, do sada, više promjena, ali reakcije predstavnika nevladinih organizacija nisu bile na stranu istog, jer ne potiče proaktivnu transparentnost vlasti, već definira prava građana da dobiju određene informacije.
Ne može se reći da svi nivoi vlasti ili sve institucije provode, ili jednako provode Zakon o slobodi pristupa informacijama u praksi. Prema provedenim istraživanjima među građanima/kama i nevladinim organizacijama, nije nepoznato da često dolazi do kršenja prava na slobodan pristup informacijama od strane javnih institucija. Također, kada su u pitanju sankcije i kazne, nevladine organizacije su mišljenja da izrečene sankcije ne dovode do dovoljno ozbiljnih posljedica, te da nema snošenja odgovornosti za nepružanje informacija.
Napori vlade moraju biti usmjereni na digitalizaciju rada javne uprave i digitalne usluge. Pri tome, državne institucije moraju ulagati u edukaciju svojih službenika, ali i građana/ki, o korištenju e-usluga. Promovisanje učešća građana u procesima donošenja odluka i kreiranju politika je vitalni korak ka proaktivnosti u javnosti. Bitno je da vlade u BiH ohrabre institucije da objave ključne dokumente i informacije, promovišu procese javnih konsultacija i podrže mjere praćenja i implementacije.
Hoćemo li doći do koncept dobre vlade? I kako?
Dobra vlada bi trebala biti vlada koja funkcioniše na principima učinkovitosti, transparentnosti i zakonitosti, i da razumije da zahtjevi građana/ki za transparentnijom upravom nisu usmjereni protiv te uprave već ka postizanju dobrobiti i za građane/ke, ali i za samu upravu.
Bitno je postići visok stepen kvalitete kreiranja politika kroz sve sektore, a to se može postići kroz transparentniju izradu politika i objavljivanje godišnjih izvještaja o aktivnostima te informacije o radu Vlade i institucija, i sprovođenju aktivnosti i donošenju odluka. Time će građani/građanke biti više upoznati sa radom vlade, biti informisani te samim tim imati više povjerenja u institucije.
Statistike i izvještaji, uključujući budžetske informacije (pa i informacije o platama), moraju da budu jasne i javno dostupne. Kako bismo imali odgovornu javnu upravu, organi javne vlasti trebalo bi da proaktivno informišu građane/ke, te na svojim web stranicama objavljuju kompletne, ažurirane i lako dostupne informacije. I bitno je, ali zaista jeste, uzeti u obzir da nije dovoljno samo objaviti informacije, već bi te informacije trebale biti u otvorenom formatu, lako razumljive i upotrebljive od strane korisnika.
Ali evo, ako ne možemo odmah imati informacije u otvorenom formatu, barem da iskoristimo tehnologije, smanjimo papirologiju i dozvolimo sebi da na tri klika od naslovne stranice pronađemo sve ono što nas zanima, ne samo kao građane/ke nego i donosioce odluka, predstavnike/ice vlasti i institucija. Zamislite, koliko bismo uštedili vremena, a i koliko bi se stepenica popeli kada je u pitanju proaktivna transparentnosti u regiji. Zamislimo, BiH kao primjer dobre prakse u regiji. Pa, ajmo to i biti, ili ipak NOT!
[1] Council of Europe, Council of Europe Convention on Access to Official Documents: Explanatory Report, http://conventions.coe.int/Treaty/EN/Reports/Html/205.htm
[2] Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH”, (Službeni glasnik BiH br. 28/00, 45/06, 102/09, 62/11 i 100/13)