Emocionalna inteligencija u poslovnom okruženju

Svako se može razljutiti – to je lako.
Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri,
u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga
i na pravi način – to nije lako.

Dugo vremena se smatralo da je za uspješno obavljanje svakodnevnih poslovnih zadataka bilo potrebno imati izuzetan koeficijent inteligencije i završen stepen formalnog obrazovanja koji nas kvalifikuje za obavljanje određenog posla. Ukoliko je osoba posjedovala ove osobine i ispunjavala navedene uslove, smatralo se da je uspjeh zagarantovan. I zaista, posmatrano na prvu, to su osnovni preduslovi za obavljanje kompleksnih poslovnih zadataka. No, da li je tako jednostavno objasniti sposobnost snalaženja u obimnim i složenim radnim zadacima koji se svakodnevno stavljaju pred nas? Da li čovjek kao čuvstveno biće može zanemariti utjecaj drugih faktora koji određuju način na koji djelujemo u specifičnim situacijama, kao što je na primjer poslovno okruženje? Emocije značajno oblikuju ljudsko ponašanje, pa zašto onda emocije ne bi imale značajan utjecaj i na aktivnosti koje svakodnevno obavljamo kao i interakciju sa drugim ljudima.

Pored inteligencije koju definišemo kao sposobnost snalaženja u novim situacijama, emocionalne i socijalne vještine definišu poseban oblik inteligencije koji se definiše kao emocionalna inteligencija. Važnost emocionalne inteligencije u svakodnevnim životnim okolnostima je poseban naglasak dobila krajem 20. stoljeća. Sve do tada smatralo se da je naše osnovno pogonsko gorivo inteligencija u pravom smislu te riječi i naš trud u realizaciji svakodnevnih aktivnosti. To je u stvari ono što svi radimo; maksimalno koristimo naše intelektualne kapacitete i nastojimo se truditi da ostvarimo što bolje poslovne rezultate.

Procjena i ocjenjivanje potencijalnog kandidata za određenu poziciju vrši se po novim mjerilima tako da se uz inteligenciju, obrazovanje i stručnost, posmatra i vještina vladanja samim sobom i odnosima s drugima. Dosta pažnje se posvećuje ličnim kvalitetima poput samoinicijative, empatije, prilagodljivosti, a akademska znanja su manje važna, iako nikako zanemariva. Za obavljanje poslovnih zadataka podrazumijevaju se vještine neophodne za obavljanje istih, a to su intelektualne sposobnosti i tehničke vještine. Stručnost je osnovna kompetencija i ona nam je potrebna da bismo dobili i obavljali posao, ali našu sposobnost određuje način na koji se nosimo s poslom. S druge strane, one ljudske kvalitete prema kojima se danas ljude posmatra i procjenjuje smatramo emocionalnom inteligencijom koja je primjenjiva na sva područja života.

Akademska inteligencija je potpuno nezavisna od emocionalne inteligencije. Koeficijent inteligencije u predviđanju uspješnosti među ljudima ima najmanju ulogu i uopće ne određuje tko će biti uspješan, a ko ne. Za kvalitetan i uspješan rad važnije su vještine emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija određuje potencijal za učenje  vještina koje obuhvataju: emocionalnu svjesnost, samoprocjenu, samopouzdanje, emocionalnu samokontrolu i savjesnost, te empatiju.

Emocionalna svjesnost se ogleda u sposobnosti da osjetimo jesu li vlastiti rad, zdravlje i porodična situacija u ravnoteži, kao i sposobnost da uskladimo rad s ličnim vrijednostima i ciljevima. Emocionalna svjesnost mjeri je li ono što činimo ili namjeravamo učiniti zaista vrijedno truda.

Tačna samoprocjena potiče stvaranje novog razumijevanja samog sebe, jer je važno poznavanje svojih slabosti i snaga. Da bi se moglo voditi i pomoći drugima, mora se otkriti samog sebe, tako da se usklade vrijednosti i težnje pojedinca sa vrijednostima i težnjama na radnom mjestu. Sjajni radnici trebaju biti svjesni svojih ograničenja i znaju što trebaju poboljšati ili kako raditi s drugima koji imaju sposobnost koja njima nedostaje. Svaka stručnost na radnom mjestu koja nam nedostaje može se naučiti. Najbolji radnici bolje rade i stalno se usavršavaju, jer traže reakcije od drugih ljudi kako ih vide.

Samopouzdanje daje potrebnu sigurnost u sebe, djelotvornost, sposobnost odgovoriti na izazove, ovladati novim poslovima i vještinama, odlučnost i stajanje iza svojih odluka, bez drskosti i odbrambenosti, potrebnu snagu donijeti neugodnu odluku, ili ići u zacrtanom smjeru unatoč protivljenju, neslaganju i odbijanju kolega. Neki ljudi se rađaju s prirodnom sigurnošću u sebe, a oni koji svoje stavove nisu navikli ispoljavati glasno, mogu vježbati i time postati odvažniji. Naš osjećaj vlastite djelotvornosti poseban je za svako područje odnosilo se to na javne ili privatne odnose s ljudima. Osobe koje imaju najveće samopouzdanje najspremnije su preuzeti rizik, istupiti i upozoriti na probleme ili nepravdu o kojoj drugi samo tiho govore ili u drugom slučaju daju otkaz.

Emocionalna samokontrola je jako važna na poslu i ne podrazumijeva poricanje ni poticanje istinskih osjećaja. Osobe koje se na poslu i u životu lako odaju impulsivnosti i rastresenosti, popuštaju pod stresom, skloni su razdražljivosti i sukobljavanju, te teško odolijevaju iskušenjima. Imaju smanjenu sposobnost mišljenja, učenja, rada i prilagodbe, te su češće usamljeni. Osjećaju da nemaju kontrolu nad onim što im se događa u životu i na poslu, skloniji su uznemirenosti i napuštanju posla. Neke osobe koje se emocionalno povuku u sebe, ne pokazujući ništa, ipak pate od unutrašnjih posljedica kao što su glavobolje, razdražljivosti i samokritike. Svojim povlačenjem se ne razlikuju od onih koji emocionalno prasnu i izlažu se istim opasnostima po zdravlje, te je preporuka da bi se trebali naučiti kontrolisati. S druge strane, osobe koje se znaju kontrolisati i nositi sa stresom i frustracijom, mogu se bolje koncentrisati, intelektualno su vještije i pozornije, odgovornije i pouzdanije, u stanju su bolje razviti istinske i bliske veze, rjeđe se razljute, deprimiraju ili uznemire, suočavajući se sa sukobom ili teškoćom na poslu.

Savjesnost je kao osobina najcjenjenija i temelj je uspjeha na svim područjima, a obuhvata tačnost, pouzdanost u radu, samodisciplinu i strogo shvatanje odgovornosti. Čovjek s takvom osobinom poštuje pravila, dolazi na vrijeme na posao, ne zloupotrebljava bolovanje i uvijek posao obavi u roku, pomaže i brine se o ljudima s kojima radi, a posebno novim zaposlenicima prilikom snalaženja u novom radnom okruženju.

U poslovnom svijetu da bismo se znali odnositi prema ljudima, potrebna nam je sposobnost dubokih osjećanja tj. empatija. To znači osjetiti što drugi osjećaju bez da to kažu, već pokažu izrazom lica ili bojom glasa ili drugim neverbalnim znakom, a gradi se na samosvijesti i samokontroli. Empatija je naš društveni radar, jer smo u mogućnosti čitati tuđe osjećaje, ali razumjeti pitanja ili brige koje leže iza tih osjećaja.

Emocionalna inteligencija je nasljedna, ali se može razvijati tokom cijelog života u određenim granicama i određenoj mjeri. Na svima nama je da razvijamo i usvajamo vještine koje će nam omogućiti da se u poslovnom svijetu osjećamo slobodnije i da ostvarimo svoje pune kapacitete.