Ljudske priče: Merjem, više od obrtnice

“Moja uloga kao žene nije ograničena isključivo na ono što i kako društvo nalaže.”

Merjem Sanela Muharemović, predsjednica Udruženja Naš koncept došla je prošle godine u CPCD sa molbom da se nešto učini po pitanju odnosa vlasti prema obrtnicama u Bosni i Hercegovini. Kroz svoje višegodišnje iskustvo u vođenju obrta, kao i radu sa obrtnicama, mogla je posvjedočiti zanemarivanju ali i negativnom utjecaju kako društvenih stavova tako i COVID-19 na obrtnice i njihov rad.

Rezultat našeg razgovora je mali ali važan projekat Crafty, koji za cilj ima osnažiti obrtnice i pomoći im prilikom registracije i vođenja obrta. Merjem je vrlo bitan dio tog projekta.

Razgovarale smo s njom o tome kako se počela zanimati za obrtništvo i tome šta ju je ponukalo da počne okupljati obrtnice i organizirati sajmove, te šta je njena motivacija i koje su to lekcije koje je naučila baveći se ovim poslom.

Merjem kaže da je oduvijek voljela biti od korisnih za društvo, bilo to kroz rad na projektima ili kroz pripremu slatkiša i kolača na najzdraviji mogući način – te je to i postao njezin obrt. No, kroz svoj rad, često se susretala s neodobravanjem okoline, te se borila protiv rodnih uloga koliko god je to bilo u njezinoj moći – privređivala je, bavila se obrtništvom, vodila projekte, a kroz sve to doprinosila svojoj zajednici.

Ono što ju je ponukalo da počne intenzivnije okupljati žene koje se bave ručnim radom bila je još jedna Merjemina strast – umrežavanje žena svih nacionalnih, etničkih i religijskih pripadnosti iz Bosne i Hercegovine. Kako ona objašnjava:

Ne znam koliko je ovo zanimljiva priča, meni jeste… Kad sam tek počela organizovati izložbe ručnih radova žena, htjela sam spojiti te 2010. sve žene iz BiH koje vole kreativni rad. Počele su prijave, a akcenat je bio na da to budu žene raznih konfesija. Bilo je dosta prijava, žena katolkinja, muslimanki, pravoslavki, Jevrejki… Između ostalih, prijavi se Amina, žena pod nikabom, muslimanka kojoj je pokriveno i lice. Meni, kao muslimanki, osobi koja nosi hidžab (maramu), u jednom trenutku postaje teško, nezgodno. Nisam je željela vratiti s tog sajma, ali sam mislila da će biti nelagodno ostalim ženama. Teta Biljani, teta Blaženki, teta Sari… Počela je ta prezentacija, muzika, ljeto, ali moj nemir me proganjao. Otišla sam nakratko da završim još neke detalje događaja a kad sam se vratila imala sam šta vidjeti. Amina i oko nje sve žene, uživaju, smiju se, mediji ih snimaju. Moje srce je bilo prepuno. Samu sebe sam tad ukorila. Imala sam predrasude prema nekome ko je samo malo drugačiji od mene. To mi je bila velika životna škola za sve i znak da sve predrasude moramo ostaviti postrani. Amina je ubrzo umrla. Međutim, zauvijek će biti vezivno tkivo te grupe prijateljica koje sada ne veže samo ručni rad.

Borba protiv predrasuda i nejednakosti postaje njezin cilj i ono na čemu i danas radi.

Osnažena i sa novim znanjem idem u dalje pobjede u obrtništvu

rekla je naša Merjem, prava liderica.