Da li osjećamo empatiju prema izbjeglicama?

Piše: Sanela Čičić

Međunarodni dan izbjeglica utemeljen je od strane Ujedinjenih nacija s ciljem odavanja počasti izbjeglicama diljem svijeta. Prema objašnjenju datom na stranici UNHCR-a, današnji dan slavi snagu i hrabrost osoba koje su bile primorane napustiti svoju domovinu bježeći od konflikta ili progona.

Da li osjećamo empatiju prema izbjeglicama? Da. Želimo li im pomoći? Apsolutno da. U teoriji. Oduševljeni smo primjerima iz medija u kojima čitamo o bosanskohercegovačkim porodicama koje su nesebično u svoje domove primile porodice iz ratom razorenih zemalja. Međutim, takvih primjera je malo. Neki će reći da je to zato što se ljudi bore za preživljavanje svojih porodica i nisu u mogućnosti pružiti utočište drugima. Ali da li je to stvarni razlog? Ili je razlog u tome što smo prebrzo zaboravili da smo i mi bili izbjeglice, stranci, prognanici koji su došli u druge zemlje gdje smo prihvaćeni, u kojima nam je pružena institucionalna podrška, ali i pomoć zajednice kako bi se što lakše asimilirali i započeli novi život?

Godine 1994. agresija na Bosnu i Hercegovinu nije jenjavala. Bolnice su bile prepune žrtava granata, mina, snajpera… Nije tu bilo mjesta, ljekarskog kadra, niti lijekova za liječenje bilo kakvog stanja ili bolesti koje nisu ugrožavale život. Stoga je opasnost da ja, tada sedmogodišnja djevojčica, izgubim vid postala preokupacija UN agencija, tačnije UNICEF i UNHCR. Mama i ja smo hitno evakuisane najprije u Italiju, a zatim u SAD, gdje nas je u svoj dom prihvatila jedna američka porodica pakistanskog porijekla, koja je na sebe preuzela da će snositi sve troškove mog liječenja i našeg boravka u Bostonu, Massachusetts.

Dva mjeseca sam provela u domu porodice Kazmi, tokom kojih niti u jednom momentu nisam osjetila da smo im mama i ja na teretu. Naprotiv, prihvaćene smo kao članovi šire porodice, slaveći s njima praznike i rođendane. Zauvijek im dugujem zahvalnost na nesebičnoj i humanoj gesti i na nesvakidašnjem gostoprimstvu.

Iskreno se nadam da će se zaustaviti sukobi koji tjeraju ljude da napuste svoje domove, a dok se to ne bude dogodilo, nadam se da za svaku izbjegličku porodicu postoji jedna porodica Kazmi, koja će im pružiti ruku, otvoriti vrata doma, riječi dobrodošlice, ponuditi da podijele obrok, reći im da su sigurni od rata, da sve što ima početak, ima i kraj, i da će se jednog dana moći vratiti u svoje domove. U tom duhu obilježimo Svjetski dan izbjeglica, gradeći empatiju i razumijevanje za njihovu nevolju i prepoznajući njihovu potrebu za ponovnom izgradnjom vlastitih života.