Zdravstveno osiguranje „na guranje“

Piše: Emina Mušija

Nažalost, u proteklom periodu svjedoci smo masovnih apela za pomoć oboljelima u liječenju van Bosne i Hercegovine. Istina je da bolest ne bira, ni godine ni finansijsku mogućnost za liječenje ali je također istina da razni fondovi i zavodi zdravstvenog osiguranja biraju ko će se liječiti i u kojoj mjeri.

Prema statističkim podacima objavljenim na zvaničnoj stranici Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, u 2020. godini prihod ove ustanove je iznosio 183.349.969 KM što znači da je veći za 7.7 miliona KM u odnosu na planirani. Pomenuti prihodi su ostvareni primarno iz doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje lica u tom entitetu, doprinosa za zdravstvenu zaštitu ino-osiguranika, dodatnog doprinosa za zdravstvenu zaštitu detaširanih radnika, sredstava iz budžeta entiteta kao i iz ostalih prihoda. Plan prihoda za 2021. godinu istog zavoda je predviđao iznos od 176.270.000 KM.

Posmatrajući navedene cifre, ne mogu a da se ne zapitam u šta se potroše ovako vrtoglava sredstva? Naravno, svaki izvještaj zavoda i fondova zdravstvenog osiguranja navede troškove i pokuša opravdati pomenute iznose, ali meni opet to nekako – ne štima.

U praksi liječenje u entitetu sa kantonima kao administrativnim jedinicima izgleda ovako: Ako ste zdravstveno osigurani u jednom kantonu, u drugom kantonu se smatrate neosiguranim te kao takvi snosite sve troškove liječenja u tom kantonu. Ali da ne bude da samo ružim, izašla nam je vlada u susret pa izmislila opciju „vankantonalnog liječenja“ – vi podnesete zahtjev za ovaj tip liječenja, onda čekate desetak radnih dana (ako ste nafakali) da komisija vaše bolnice vijeća i odluči da li da vas pošalju o trošku fonda na liječenje u drugi kanton. Pazite, kanton – teritorijalnu jedinicu unutar istog entiteta *jedne* države. Kad smo kod toga, ako se desi hitan slučaj u Visokom, zbog administrativne podjele pacijent se upućuje na liječenje u Kantonalnu bolnicu Zenica iako je geografski Sarajevo bliže za otprilike 10 kilometara. U slučaju borbe za život – deset kilometara je ogromno.

Nadalje, ukoliko ste zaposleni i poslodavac ispunjava sve svoje obaveze po pitanju plaćanja doprinosa i osiguranja, svejedno plaćate participaciju za pregled u Zavodu hitne pomoći i za specijalističke preglede na kliničkom centru. Niko vas ne pita da li za zakazanu magnetnu rezonancu vi možete izdvojiti određeni iznos da platite pregled ili možda za ultrazvuk abdomena dok se savijate od bolova zbog upale slijepog crijeva. Kada smo kod finansija, ukoliko ne možete priuštiti sebi specijalistički pregled u nekoj privatnoj zdravstvenoj ustanovi gdje termin možete dobiti jako brzo, primorani ste da čekate sedmicama, ako ne i mjesecima na termin pregleda u državnoj ustanovi.

O problemima sa kojima se susreću onkološki, dijalizni i pacijenti koji boluju od ostalih rijetkih, neizlječivih bolesti – borbi za nabavku adekvatnih lijekova, uspostavljanju ispravne dijagnoze, čekanju na termin za pregled specijaliste.. Ne mogu se ni usuditi da pišem jer samo oni znaju kroz kakve muke prolaze. Ono što mi kao društvo možemo uraditi je da pričamo i vršimo pritisak na nadležne u svakoj situaciji u kojoj možemo i da ustanemo kada spomenemo ljude iz naše okoline koji se bore sa takvim problemima, zdravstvenim i – birokratskim. Da stojimo rame uz rame sa njima i pomažemo im, svako na svoj način i svako spram svojih mogućnosti.

Jer, nije fer da nam se sugrađani i sugrađanke liječe SMS porukama i pozivima, a oni koji bi trebali da to spriječe i riješe – budu nagrađeni našim novcem za svoj nerad.

**

Donirati možete putem platforme https://pomoziba.org/