Međunarodni dan mira

Piše: Dejan Filipović

Tradicionalno na Dan mira u Sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku tijekom dana zvoni Japansko zvono mira, dar građana Hirošime i japanskog naroda u spomen na razorne posljedice rata i ljudske žrtve ubijene pod izlikom svjetskog mira. Međunarodni dan mira obilježava se 21. rujna svake godine. Utemeljila ga je Opća skupština Ujedinjenih naroda 1981. godine u svrhu obilježavanja i jačanja ideala mira među svim narodima i državama, a Rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 2001. određen je Danom nenasilja i prekida neprijateljstava na svjetskoj razini.
U Bosni i Hercegovini, ratna razaranja okončana su 14. prosinca 1995. potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma.

Međutim, danas, 21. rujna 2022. godine, Bosna i Hercegovina je samo bez ratnih razaranja, zločina, ali daleko od mira. Na svom putu ka postizanju mira unutar međunarodno priznatih granica države, zastali smo i vapimo opet za pomoći drugih, tuđom sadakom; kako smo i navikli/e.

Zašto u BiH i danas ne postoji mir u pravom smislu te riječi i definicije mira?

Jednostavna i neopširna definicija mira jeste da je to razdoblje bez ratova. Ali, također je mir i nesebičan čin ljubavi, mir je i odsutnost nasilja i zla s prisutnošću pravde. Mir označava stanje potpune harmonije, bez ikakvih konflikata ne samo između ljudi, nego i između ljudi i prirode, uključuje slobodu od prepirki, spokoj, unutarnje zadovoljstvo i vedrinu.

Promatrajući sve navedeno, u BiH je zadovoljen kriterij da je razdobolje bez ratova. Ali, idalje je BiH u svojim verbalnim ratovima; političkim, mentalnim, nacionalističkim, međuentitetskim, međureligijskim…

Naime, opće je poznato da je kroz povijest, mnogo puta do pobuna i povoda za ratove dolazilo zbog siromaštva, neimaštine, nezadovoljstva.

Zveckanje oružjem na društvenim mrežama novih generacija postaje zastrašujuće, a ratno-hušačka retorika političara pred svake izbore je glasnija, dok možda i najgoru ulogu u uznemiravanju i prizivanju nemilih sjećanja na kobne ’90-e imaju oni/e koji/e su bili/e dijelom rata kao borci/kinje, pa bi „završili/e započeto“ kako se često da čuti.

Jasno, većina svega ovoga se odvija na društvenim mrežama, u razgovorima, i sve je „pucanj u prazno“ do jednom. Ne zaboravimo kako ipak to sve danas ima veliki utjecaj na društvo; nije mali broj smrtnih slučajeva uzrokovanih izazovima sa društvenih mreža, i mnogim ideologijama koje zagovaraju nasilje.

Bosna i Hercegovina je među najsiromašnijim zemljama svijeta; neuređenog državnog aprata koji crpi velike količine novca. Previše je svega za što bi trebao poseban tekst po čemu smo među zadnjima u svijetu.

Ponajviše, zaslugom naroda; odnosno građana/ki. Imamo naviku reći da su za sve krivi/e političari/ke, a ustvari, mi smo ti koji/e ih biramo evo već 27 godina, dajemo im moć, i nijemo šutimo na sve njihove greške, promašaje, prekršaje; samim tim sve to odobravamo. Još se nije dogodila situacija da smo „kaznili/e“ političara/ku ili više njih svojim pravom glasa, protestom, zahtjevom za smjenu i sl.

Letargičnost našeg društva i mentaliteta, te ona naša „Samo nek’ ne puca, i da smo živi i zdravi“ koštat će nas, čini mi se, svega što smo mogli/e imati, a nemamo i nećemo dugo imati. Zemlja prelijepih običaja, kulture, različitosti, prirodnih bogatstava, neiskorištenih mladih ljudi, postala je u očima Europe, i ostatka svijeta; zemlja koja samo zna prosjačiti za financijsku pomoć, hranu, lijekove, donacije, novac za projekte koje implementiramo radi plaća, prosjačimo tuđe znanje za svoje neznanje i sl.

Čak su i nevladine organizacije koje se bave mirom i izgradnjom mira u post-konfliktnim sredinama postale organizacije koje samo implementiraju projekte bez nekih velikih rezultata. Bili/e smo na boljem putu ka miru nakon rata, nego li danas i zadnjih 10-ak godina.

Svi/e zajedno smo zakazali/e u toj namjeri i težnji da imamo društvo mira i harmonije, društvo bez sukoba.

Da bismo to postigli/e moramo imati obezbjeđen zdrav obrazovni sistem, plaće i mirovine koje su u skladu sa potrebama stanovništva, uređen zdravstveni sistem, suvremenu administraciju, ići u skladu sa ostatkom svijeta po pitanju svih životnih sfera. Svaka komponenta života treba biti u harmoniji da bismo mogli reći da je mir. Nespokoj i nemir, dio su naše svakodnevnice. Neimaština, zabrinutost za budućnost, podijeljenost na ove i one prema vjeri, naciji, boji kože, seksualnoj orijentaciji; loš zdravstveni sistem, loše obrazovanje, korupcija, kriminal, loše pravosuđe, odliv mladih prema boljim životnim opcijama u drugim državama; politička retorika koja sve ovo iskorištava u svoju korist a protiv naroda, niti su koje sve nas more svakodnevno i dovode do disbalansa harmonije, gubitka vjere u pravdu, verbalnog sukobljavanja i nemira.

U post-konfliktnim društvima kao što je naše, mir je dugotrajan proces, u kom svi/e podjednako moramo sudjelovati; individualna i kolektivna odgovornost za mir u BiH, je na svima nama. A nažalost, u našem društvu, mnogi od nas su zakazali u tome. Posebno građani/ke, organizacije civilnog društva, vjerski službenici/ice, i na koncu političari/ke.

U nadi da ćemo do naredne godine, malim koracima ići ka harmonizaciji svih sfera našeg društva, i uspješno održavati mir kao razdoblje bez sukoba, neka nam je sretan ovaj Međunarodni dan mira!