

Piše: Emina Mušija
Atmosfera u Sarajevu je proteklih nekoliko dana bila uzavrela, dok je u Bosni i Hercegovini takva sitacija već mjesecima. U subotu se održala treća Parada ponosa u glavnom gradu BiH i naravno, izazvala mnoštvo reakcija, kako pozitivnih, tako i negativnih. Kažem „i naravno“ jer smo nažalost još uvijek u onom mentalitetu gdje smatramo da je samo „naše“ ispravno i po religijskoj odredbi.
Ova godina je godina smirivanja pandemije, izlaska na ulice, putovanja ali i izbora. Shodno tome, političke partije, političari/ke pozicije i opozicije se konstantno utrkuju u privlačenju pažnje glasačkog tijela. Tako na jednoj strani se nalaze oni/e koji su pobornici/e borbe za osnovna ljudska prava a na drugoj su pobornici/e religijskih zakona za koje smatraju da prevazilaze sve ljudske.
Parada ponosa jeste nešto o čemu se mora i treba pričati – o traženju jednakih prava i mogućnosti za partnerstvo, podizanje porodice i ono najvažnije – ljubav. Zbog pripadnika/ca druge grupe iz paragrafa iznad, pedeset dvije ulice su bile zatvorene za saobraćaj u subotu. Ne zbog zahtjeva organizatora/ica nego zbog procjene sigurnosnih tijela u Kantonu Sarajevo da na ovakvom događaju postoji ogroman rizik od narušavanja javnog reda i mira te ugrožavanja sigurnosti učesnika/ca.
Međutim, dešavanja u državnim organima vlasti prethodna dva dana su zapravo pokazatelj koliko dizanje prašine o paradi u medijima je u biti skretanje pažnje sa nečeg daleko goreg od toga ko će koga ljubiti i kući voditi. Naime, samo dva dana nakon parade, usvojen je budžet BiH u okviru kojeg je predviđeno povećanje plate ministrima/cama i parlamentarcima/kama na državnom nivou za 500 KM. Dakle za iznos koji je veći od minimalne plate u BiH, dok će se običnim radnicima/cama u državnim institucijama povećati osnovica do 80 KM. Tri dana nakon parade a ni nepuni dan nakon povećanja plate vrijednim, ambicioznim i marljivim radnicima/cama, da ne kažem budžetlijima, na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, zastupnici i zastupnice odbijaju na dnevni red uvrstiti prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH a koji bi povećao iznos invalidnine u Federaciji. Podsjećanja radi, invalidnina u FBiH iznosi nešto malo više od pola povećanja plate visokim budžetašima – odnosno 274 KM.
Šta osoba koja pripada ovoj kategoriji može kupiti za 274 KM? Da li je to litar benzina čija cijena varira između 3,36 KM i 3,81 KM ili pak litar dizela čija cijena raste iznad 3,76 KM? Sad će zaštitinici vitalnog političkog ovaj, nacionalnog interesa, ujedno i očevi satire reći kako ova kategorija možda ne vozi automobile pa samim tim neće ni koristiti ovako pozamašnu naknadu na gorivo. Da li će je onda koristiti možda za stanovanje i režijske troškove koji su porasli za 11,3% ili možda ostale svakodnevne troškove koji su također u porastu: redovno održavanje kuće za 8,1%, zdravstvo za 1,3%, prevoz za 30,03%, komunikacije za 0,8%, obrazovanje za 0,7% (prema podacima Agencije za statistiku BiH)? Jednostavan način za zaustavljanje enormnog ‘skakanja’ cijena je privremeno ukidanje akciza, za šta su se mnogi/e makroekonomski/e analitičari/ke i zalagali/e. No, zašto bi država to uradila? Vratimo se kratko na početak ovog bloga i osnovno obilježje ove godine – izbori. Povećanje poreza = povećanje plata = finansiranje kampanja.
Vratimo se još malo na sami početak ovog bloga i Paradu ponosa. Predstavnici/e političkih partija koji/e se kunu u porodične, moralne i tradicionalne vrijednosti te koji/e smatraju da je parada zapravo udar na prava i dostojanstvo građana/ki koji/e ne učestvuju jer eto, ulice su zatvorene na par sati – šute na povećanje plata visokim dužnosnicima. Šute na kriminal, korupciju, traže dozvole za javna okupljanja od drugih grupa danas a već sutra drže mini predizborni skup na istom mjestu bez iste te dozvole koju su tražili od drugih.
O porodičnim vrijednostima se priča samo kada su pripadnici/e LGBT populacije u pitanju. O porodičnim vrijednostima se ne priča kada zbog jedne porodice i njenih vrijednosti naša djeca odlaze iz države ili sa diplomom magistra/ice budu samo statistika u evidencijama Zavoda za zapošljavanje (izaberite sami koje administrative jedinice – svejedno je). Možda te iste tradicionalne vrijednosti za koje se zalažu kontraprajdaši/ce zabranjuju da se bore protiv lopovluka, finansiranja predizbornih kampanja sa cijenama goriva, plaćanju participacije na zdravstvene usluge iako vam se od plate redovno odvaja za osiguranje a da ne govorim o lošoj kvaliteti obrazovnog sistema.
Kad bi ljubav jedini problem u državi bila, Švicarci bi nama emigrirali.. Dok se sve iznad navedeno ne riješi, neka ljubi ko koga hoće.
Ljubav je ljubav.
Politika je politika.
Religija je religija.
Niti je religiji mjesto u politici, niti je politici mjesto u ljubavi.