Sindrom kuhane žabe

Piše: Sanela Čičić

Vjerovatno ste nekada čuli za sindrom kuhane žabe. Ako niste, radi se o urbanoj legendi u kojoj se žaba stavlja u posudu s vodom koja se postepeno zagrijava. No, žaba neće primjetiti temperaturnu razliku sve dok se polako ne skuha do smrti. Ovo je samo anegdota, međutim metafora se koristi da opiše kako ishod može biti katastrofalan ukoliko na vrijeme ne reagujemo na problematičnu situaciju.

I zaista svaki problem koji ne rješavamo na vrijeme pretvori se u mnogo veći problem. Ono što nažalost obilježava društveno-političku svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini je činjenica da smo se, poput žabe, potpuno navikli na vodu koja se zagrijava već decenijama i da nemamo nikakve reakcije.

Apatija stanovništva u pogledu borbe za promjene se svela na internet aktivizam, pisanje komentara, postova, tvitova… Mladi su nedovoljno društveno i politički aktivni, krive one starije za svoju nezastupljenost na pozicijama odlučivanja, ljudi ne izlaze na izbore, o protestima da ne govorimo.

U nekim društvima je potrebna mala iskra da pokrene mase. Tako je u oktobru 2019. godine u Čileu povećana cijena karte za metro za 30 pesosa, ili otprilike 0,04 $. Protesti su trajali u rasponu od 14 mjeseci, rezultirali su velikim demonstracijama i haosom, neredima na ulicama, spaljivanjem 22 metro stanice. Česta poruka viđena na transparentima i grafitima je bila: „Nije 30$, nego 30 godina“.  Trideset godina se akumuliralo nezadovoljstvo građana i građanki koje je kulminiralo na ovim nasilnim protestima gdje su tražene izmjene ustava.  Trideset osoba je nažalost izgubilo svoje živote tokom demonstracija. Poskupljenje metroa je poništeno, a zakonodavci su se složili da se održi referendum na kojem će se građani izjasniti o potrebi donošenja novog ustava.

U januaru 2020. godine u Australiji je oko 30.000 studenata, studentica, aktivista i aktivistica izašlo na proteste kako bi iskazalo nezadovoljstvo nedostatkom odgovora vlade na šumske požare, koji su posljedica klimatskih promjena. Ishod protesta je bilo priznanje premijera Scotta Morrisona da vladine politike nisu bile dovoljne, povećano je finansiranje adekvatnog odgovora na šumske požare i formirana kraljevska komisija kako bi ispitala okolnosti i ulogu vlade, jer je u tom momentu Australija bila svjetski lider u izvozu metalurškog uglja i tečnog prirodnog gasa.

Ovakvih primjera je još i trenutno je u svijetu aktivno dvadesetak protesta kojima građani/ke iskazuju nezadovoljstvo različitim stvarima, od državnih službenika u Iranu koji traže veće plate zbog porasta troškova života, preko poljoprivrednika u Indiji koji nisu zadovoljni novom agrarnom legislativom, do građana i građanki širom SAD-a koji se protive narušavanju ženskih prava i garantiranog prava na abortus.

Mi u Bosni i Hercegovini razloga za nezadovoljstvo imamo „na izvoz“. U situaciji kakva je naša, ljudi iz neke druge kulture bi odavno bili na ulicama. Ali ne mi. Mi ne biramo proteste kao način iskazivanja nezadovoljstva. I nije nužno pribjegavati nasilnim protestima. Protesti mogu biti mirni, na njima se mogu jasno artikulisati zahtjevi za promjene. Međutim, mi smo sami sebe isključili iz svakog procesa odlučivanja o našim životima. Nije nas niko drugi isključio. Naravno, lakše je krivicu tražiti u drugima nego u sebi. Kada je neko od nas posljednji put odvojio vrijeme da prisustvuje javnoj raspravi o nekom od zakona? Pisao komentare na općinski budžet? Zahtijevao od zastupnika da podnesu neku inicijativu u naše ime?

Jedan dio nas mirno čeka da se skuha poput žabe, da se jednog dana probudi u zemlji koja je potpuno opustošena, gdje su javna dobra privatizirana ili pod koncesijom, gdje je počinjen urbicid, uništene prirodne ljepote, eksploatisano sve što se moglo eksploatisati, a novci završili u džepovima nekolicine interesnih skupina. Ako niste spremi na ovaj scenarij, a isto tako niste spremni kupiti jednosmjernu kartu za Njemačku, ostaje još jedna opcija. Izlazak na izbore.

Pošto naše vlasti na različitim nivoima ne shvataju ozbiljno odljev mozgova i tim pitanjem će se početi baviti kada se dogodi potpuni deficit kvalificiranog kadra, ne preostaje nam ništa drugo nego da skupimo snage, odupremo se negativnim mislima o tome da se mi ništa ne pitamo, da ne možemo ništa promijeniti i izađemo na izbore 02.10.2022. godine.

Iskoristimo svoje pravo glasa da odaberemo one osobe za koje vjerujemo da će nas bolje voditi u sljedeće četiri godine. Neizlazak na izbore nije rješenje nijednog problema, internet ratnici nikad ništa nisu promijenili, a birači itekako jesu. Svaki glas igra ulogu. Dajmo svoj glas za svoju budućnost, dobro pamtimo šta su nam obećali oni za koje smo glasali, pomno pratimo njihov rad i hrabro ih pozivajmo na odgovornost kada odstupe od svojih predizbornih programa.

I šta se odabrali na kraju? Da budete žaba ili? Saznat ćemo poslije izbora.