Svjetlana Nedimović: Sedam crtica o radničkom organizovanju u nevladinom sektoru

1. Treba li radništvu u nevladinom sektoru sindikalno organizovanje i udruživanje?

Da.

2. Zar nisu radnici u NVO – aktivisti?

Izjednačavanje rada nevladinih organizacija s aktivističkim djelovanjem pokazalo se kukavičjim jajetom – i za NVO i za društveni aktivizam.

Demokratizatori domaći i strani koji su nas vodili kroz tranziciju 1990-ih razvijali su građansko društvo koje se manje-više svelo na nevladine organizacije. Koje su u mnogo čemu zapravo bile surogat za državu. A državu su u procesu demokratizacije i privatizacije zapravo protjerali iz raznih sfera društvenog života.  Pa su NVO servisirale društvo – za socijalnu skrb, za obrazovanje, za informisanje, za pravno zastupanje itd. Neke NVO su i ostale obična udruženja – ljudi koji dijele neka zanimanja, ciljeve, pa i hobije. A neke su se pak prihvatile problema kojim bi se inače bavile političke organizacije raznih profila. Što jest legitimno u (za)datom okviru, u kojem se politika inače odvija samo u strankama i institucijama. Samo što ih to ne čini nužno aktivistima. I ne mora da ih čini.

Aktivisti u političkim organizacijama skupina su koja se radi ostvarenja zajedničkog cilja može, mada i ne mora, prihvatiti određenih zadataka. Npr. volontiranja u predizbornim ili nekim drugim kampanjama. Ne kroje strategije, ne osmišljavaju vizije i, najbitnije, ne rade iz dana u dan, iz godine u godinu, po osam sati dnevno. Ako ipak rade, onda moraju da jedu, da negdje stanuju, da imaju zdravstveno osiguranje, pravo na bolovanje, pravo na odmore itd. Ne mogu da žive od borbenosti i have. (Što se ponekad u BiH doživljava kao nužno da bi vam se priznalo da ste pravi aktivista.)

A to da se od have i ideala ne živi nije baš jasno ni svima u nevladinom sektoru, naročito ne onima koji su na ekspertskim, konsultantskim, menadžerskim i sličnim ugovorima – naspram običnih prekarnih prašinara, angažovanih od danas do sutra i ženerozno filovanih pričama o vrhunaravnim ciljevima za koje se bore i zbog kojih nije uljudno ni pitati za pravičnu naknadu, penziju, odmor, bolovanje i sl. E njima prije svih treba sindikat. A da sindikalna borba tu počinje, no ne i završava – vidjeti pod tačkom pet.

(BONUS: S druge strane, ovim izjednačavanjem nevladinog sektora s društvenim djelovanjem kao takvim, ozbiljno je oštećeno i potonje. NVO koje preživljavaju od granta do granta, pri čemu nerijetko zavise od saradnje s vlastima, moraju se prikazati kooperativnim, konstruktivnim i, iznad svega, fanatičnim poštovaocima zakona u svojim strategijama i taktikama. A moraju se paziti i s inostranim donatorima. Čije agende, kako se sve više pokazuje u tekućim bitkama oko strane eksploatacije domaćih resursa, nisu baš striktno filantropske (ne hvaleć vjere ni filantropiji kao takvoj). Društveno djelovanje međutim ne mora da se uklapa u te okvire. Štaviše, najdjelotvornije je kad se ne uklapa!)

3. Zar nisu radnici u NVO – uposlenici?

Pitanje bi bilo iz domena dileme šija ili vrat – da nije zvrčke. Ili dvije?

3a) Jedna je leksički manevar kojim se maskira to da su radnici svi koji prodaju svoj rad, tj. nenadoknadivo vrijeme svojih života, pri čemu im tijelo i duh bivaju eksploatisani kao resursi za novčanu naknadu. Na taj način se unosi podjela u redove radništva (ko je zbilja radnik), ali se i tupi oštrica borbe (kome zbilja treba da se buni protiv gazde).

3b) Druga zvrčka je više asocijativna – uposliti podrazumijeva ‘davanje posla’. Pa ispadne ili da ste svakako besposleni i treba vas malo zabaviti ili da vam neko poklanja činjenicu da ćete već pomenuto vrijeme, tijelo i duh trošiti da biste stvarali društvenu vrijednost od koje, u datom sistemu, vidite tek djelić. A i taj djelić je najčešće, naročito bez sindikata, onaj koji vas jedva održava na životu – održava vas platežno sposobnim, a nikad slobodnim.

4. A ko je poslodavac u NVO?

Oko davanja posla i zašto raditi ne znači biti darivan, vidjeti tačku 3b.

Ako ne razmišljate o poslodavcima, nego o vlasnicima vrijednosti (šifra: vidljivost, PR i sl.) koja nastaje vašim radom, stvari izgledaju bitno drugačije.

U priči se, naime, pojavljuju donatori – kojima vi nudite da za njih obavite neki posao. To što to morate predstaviti kao neki projekat koji ste, baš taj i takav, cijelog svog života sanjali ili je iluzija ili svjesno skrojena ambalaža. Donatori imaju svoje ciljeve i ne daju vam sredstva zato što žele da vi radite svoj projekat, nego da biste za njih uradili njihov projekat. Oni ostvaruju svoje ciljeve, a vi dobijate sredstva za život. Podsjeća li vas to na neku transakciju? Pogledajte tačku 3a.

Tu je i skupština udruženja. Možda ste član? Ali to nisu svi radnici. A i kad jesu, nisu to uvijek dobrovoljno.

A ako jesu?

Skupština je kolektivno tijelo i kolektivno donosi odluke. Skupština radi za interes i ciljeve organizacije. Radnici se u sindikat učlanjuju kao individue čiji interesi u svojstvu radnika mogu biti oprečni interesima i ciljevima organizacije za koju (i) rade.

Komplikovano?  Naravno da jest kad se od organizacija građanskog društva napravi biznis-niša (živjela nam demokratizacija), ali to nije predmet ovog teksta.

5. A šta je s predsjednicima udruženja koji su de facto direktori? I oni rade za naknadu – zar nisu i oni radnici?

Ako udruženje nije proglasilo samoupravljanje koje obuhvata i osnivače i radnike, ako ima upravni odbor (urijetko sazivan) i skupštinu (jedva i više formalno sazivanu), a sve odluke donosi predsjednik koji odgovara donatorima (najviše), upravnom odboru (malo) i skupštini članova (jedva) – predsjednici vam baš i nisu prijatelji u sindikalnoj borbi. Nisu to ni osnivači, ako niste među njima, a ni upravni odbor.

Samo što je za sindikalno organizovanje od velikog značaja da ovu priču – zanemarite. Zapetljavate se, a udaljava vas od suštine sindikalne borbe. (Nota bene, upravne strukture se i tako same očas deklarišu svrstavanjem uz ovu ili onu stranu u borbi – češće onu).

Kako vas udaljava? Tako što je borba za ostvarivanje radničkih prava unutar postojećeg pravnog okvira samo djelić sindikalne borbe. Suština sindikalne borbe, koja je i društvena i ekonomska i politička, jest u tome da se zakonski, i ne samo zakonski, okvir – širi. Dokle? Do unedogled.

Kako, zašto? Vidjeti pod tačkom 3a. Ako vam je mrsko vraćati se na to, mala natuknica: prodajete ničim nadoknadivo vrijeme svojih života. Pa utoliko budite makar malo zahtjevnija potrošna roba.

6. Zašto kod nas nema sindikalnog organizovanja u nevladinom sektoru?

Zato što se za njega nismo borili ni izborili.

7. Je li to legalno?

Nakon svega napisanog, da li zaista mislite da vam to treba biti bitno? Ako jest legalno, dobro i jest. Lakši nam je posao. Ako nije – pa zato se sindikat i pravi.

Umjesto naknadne pameti, od koje nikad koristi, avans: Sindikat koji bi bio samo sindikat radnika u nevladinom sektoru osuđen je na propast. U bonus ne spada objašnjenje ove tvrdnje. To mora biti dio samostalnog zaključivanja na osnovu svega prethodno izloženog. Koje bi vas trebalo dovesti i do spoznaje da nema demokratije bez jakih širokih sindikata, kako nedavno čuh od sindikalnog vođe  upravo takvog nezavisnog sindikata.

Tekst je nastao uz podršku Međunarodnog Centra Olof Palme. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Međunarodnog centra Olof Plame ili Centra za promociju civilnog društva.