

Od 25. novembra nagovaram samu sebe da napišem blog o nasilju nad ženama. U CPCD-u imamo praksu pisanja blogova o onome što svaki član/ica kolektiva smatra važnim. Meni su to najčešće teme koje se tiču rodne ravnopravnosti. Gotovo se tjerajući da napišem blog jer, je li, red je – traje 16 dana aktivizma i ja moram nešto reći, shvatila sam da su nam svima ove teme postale samo sredstvo kojim prikrivamo svoje nesigurnosti i svoje pogrešne korake i procjene u sferi borbe za ravnopravnost.
Rođena sam 10. februara 1996. u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Četvrta kćerka. Tata je u bolnicu donio buket mimoza jer drugog cvijeća u cvjećarama nije bilo. Žene koje su dijelile sobu s mamom u isti glas su žamorile „Mene bi moj ubio“, „Ja bih dobila samo metak“. Jesu li to mislile, od toga strahovale ili bile žrtve nasilja, ja ne znam. I neću saznati.
Rođena sam u sobi u kojoj je to bilo normalno razmišljanje. Kako bi mi u Krajini to rekli, moja majka (nana) me prvi put okupala i ti prvi sati mog života koje su mi kasnije prepričavali roditelji, majka, sestre, negdje su se izgubili. Odrastajući, dobila sam svu moguću ljubav i pažnju koju neko može poželjeti.
Moja drugarica iz školske klupe nije. Udala se sa 17 i odselila negdje. Više nisam čula za nju. Mislila sam da je u redu da ne zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto.
Moja kolegica iz osnovne škole nije. Udala se sa 19. Muž je maltretira. Sretnem je na ulici i vidim modrice – „Pala sam nedavno“ govori. Mislila sam da je u redu da ne zabadam nos tamo gdje mu nije mjesto.
Moja komšinica, sada već osamdesetogodišnjakinja, nije. Udali su je sa 14.
Moja drugarica nije. „Tebe nema ko zaštititi, nemaš oca“ urlao je njen bivši momak nakon što je umislio da ga vara s nekim, prijeteći da će je istući.
Alma Kadić nije. Ubio ju je, pred njenim roditeljima, bivši muž.
Halida Skender Kulačić nije. Ubio ju je bivši muž jer je nakon razvoda nastavila sa svojim životom.
Skica pisanja ovog bloga bila je sljedeća: izdvoji mizogine komentare sa društvenih mreža i portala na člancima o femicidu[1], govori o zakonima i (ne)postojanju istih, pričaj o apatiji bosanskohercegovačkog društva prema ovoj temi, pričaj o beskrajnim tišinama, piši definicije Europskog instituta za rodnu ravnopravnost, spomeni ovu i onu i pazi, doooooooobro pazi da nekoga ne uvrijediš.
Pazi da ne uvrijediš roditelje drugarice iz školske klupe koje je boljela briga za nju i koja je u školu dolazila promrzla i gladna. Pazi da ne uvrijediš muža kolegice iz osnovne škole jer zna biti nasilan, a ne želiš da pola energije kojom maltretira nju usmjeri na tebe. Pazi da ne uvrijediš porodicu komšinice koja u zvijezde kuje svog rahmetli oca jer im je teški kruh zarađivao ‘70-ih godina preko granice, pa je majku tukao samo vikendima. Pazi da ne uvrijediš bivšeg momka drugarice jer je opasan, zna ponijeti pištolj, zna tebe, zna gdje se krećeš. Pazi da ne uvrijediš osobe koje vole sebi dati za pravo da komentiraju ubistva Alme Kadić i Halide Skender Kulačić na sljedeće načine:
„Šteta što nije snimio kompletan čin od do i postavi ga za primjer svakoj sličnoj. Možda bi bilo manje ubistava sigurno za takve rabote.“[2]
I pazi i šuti. I boj se.
Boj se ovna, boj se govna. U ovom slučaju samo govna.
Žene u Bosni i Hercegovini svakodnevno su izložene raznim oblicima nasilja. Ovih 16 dana aktivizma donose moju (n)ovogodišnju odluku. Ne pristajem šutjeti na nepravde. Na nasilje nad ženama posebno. Tiče me se. Ne bojim se. Postoje situacije koje sam prešutjela, zaradi njih neću više. Podržavat ću žene svim svojim bićem. I radovati se njihovim uspjesima. I plakati s njima. I smijati se s njima. Jer je žena ženi drugarica a ne vuk. Zato svaki svoj korak u budućnosti posvećujem borbi protiv nasilja nad ženama. I poticanjem na progovaranje.
Na promjenu plana pisanja bloga ponukala me pjesma Selme Asotić „Nana“. U jednom dijelu pjesnikinja piše:
čuje
učena muška usta kako mrmore
priče o iblisu[3] u ženi.
gleda me. zovem je hak[4].
zovem je nur[5].
Podsjetilo me na moju majku s početka priče. Ženu koja je ‘60-ih godina prošlog stoljeća postala udovica i nosila sa sobom hiljade tereta svojih petero djece, ruralnog okruženja koje je pratilo svaki njen korak, muških članova muževljeve porodice koji su sebi dali za pravo da u njenom životu preuzmu ulogu Boga i batine. I koja je na vrlo težak i naporan način naučila da si ovdje vrijedna ukoliko imaš mušku figuru koja te čuva. Kao da tebi treba čuvanje. A ti si istina. I ti si svjetlost. Jesi li ikad bila istinski sretna? Je li moglo bolje? Koliko ti je društvo ostalo dužno?
Neću napisati savjete kako se boriti za rodnu ravnopravnost, šta raditi niti neki prazni savjet na koji ćete zaboraviti sljedećim člankom koji pročitate. Poželjet ću vam da jedni/e drugima budete svjetlost i da budete prisutni/e u životima osoba oko sebe. Nemojte biti saučesnici/e u sistemskom zlostavljanju žena. I nemojte sebi dopustiti da budete ja i da se sezonski osjetite pozvanima da pričate o nasilju nad ženama.
Je*o 16 dana aktivizma ako ćemo 10. decembra pitati gdje za Novu dok prva komšinica zadobiva koje po redu modrice ove godine.
[1] Najekstremniji oblik nasilja nad ženama. Najčešće je to ubistvo od strane intimnih partnera, bivših i sadašnjih.
[2] Komentar preuzet s jednog bh. portala, reakcija na jedan od femicida počinjenih u Bosni i Hercegovini
[3] đavo
[4] istina
[5] svjetlo