Žene u sistemu sigurnosti ili sistemska nesigurnost u žene?

Piše: Emina Mušija

Nedavno sam bila učesnica okruglog stola na temu upravljanja krizama i malo me je razočarao sastav istog. Naravno, učešće su uzeli predstavnici raznih sigurnosnih agencija, vladinih institucija i nevladinih organizacija kojima je ova tematika u sferi djelovanja ali od dvadesetak učesnika, pet je bilo žena. P e t. I to ne na rukovodećim pozicijima u svojim institucijama. Sa druge strane i po slobodnoj procjeni, oko 80% učesnika ljetne škole u okviru koje se organizirao pomenuti okrugli sto su bile – studentice.  

Danima sam razmišljala da li da nešto napišem na ovu temu. U glavi su mi se vrtile izjave poput „neka, mlada si“, „ima vremena, nadoći ćeš“, „znaš, ipak je sigurnost malo ozbiljnije pitanje za baviti se njime“.. Ova posljednja me je baš i natjerala da nešto progovorim.

Kao jedan od ciljeva u Akcionom planu za primjenu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u Bosni i Hercegovini za period od 2018. do 2022. godine navodi se povećano učešće žena u vojsci, policiji i mirovnim misijama, uključujući i učešće na mjestima donošenja odluka. Pomenuto se može ostvariti usklađivanjem zakona, podzakonskih akata, strategija, politika i programa iz djelokruga nadležnih institucija sa Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH. Prošle godine je UN Women objavila dokument „Profil rodne ravnopravnosti u BiH“ gdje se navodi poražavajuća statistika o (ne)zastupljenosti žena u sigurnosnom sistemu BiH. Za razliku od pravosuđa gdje žene u prosjeku zauzimaju  nešto bolji procenat, u policiji i sigurnosnim agencijama je drugačije stanje. Pozicije na kojima su žene pretežno zaposlene se tiču nižeg hijerarhijskog nivoa odnosno pitanja administracije, gdje u policijskim strukturama, veoma mali broj žena ima viši čin.  Preciznije, žene čine 7,5% policijskih snaga, u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH ima svega 5% zaposlenih žena, u Agenciji za istrage i zaštitu BiH 14,52% a najmanje je svakako u Graničnoj policiji BiH gdje je taj procenat poražavajućih 4,8. Ne znam koliko je ovo pozitivan pokazatelj obzirom na nisko rangirane pozicije ali u Ministarstvu unutrašnjih poslova FBiH je zaposleno 46,06% žena, dok svega 22% zaposlenih u Ministarstvu odbrane BiH čine žene. Pogodit ćete, opet na administrativnim pozicijama. Naravno, nižim u hijerarhijskoj piramidi. U Oružanim snagama BiH, čitavih 2,5 % žena se nalazi na rukovodećim pozicijama. Da nije sve tako crno, nego ima nešto i sivo, pokazuje podatak da je procenat poslatih žena na mirovne miisije, prema podacima Ministarstva sigurnosti BiH, porastao sa 16% u 2009. na 30% u 2016. godini.  

Po strukturi, Ministarstvo odbrane BiH pored ministra, dva zamjenika i sekretara, djeluje i kroz osam sektora. Na svim rukovodnim pozicijama su muškarci.  Nešto neznantno bolja situacija je u Ministarstvu sigurnosti BiH gdje od 9 sektora, tri rukovode žene. Razlozi za ovo mogu biti rodno slijepi stranački pravilnici, rodni i tradicionalni stereotipi kao i izostanak političke volje za harmonizaciju zakonske regulative. Politike BiH u oblasti sigurnosti su sve samo ne rodno osviještene što naravno, uzročno-posljedično djeluje na njihovu efikasnost i djelotvornost.

Kako ova statistika u praksi izgleda? Evo ovako: Krajem oktobra 2020. godine u Domu Odružanih snaga BiH se održalo obilježavanje 20. godišnjice Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a „Žene, mir i sigurnost“. Govornici su bili ministar odbrane BiH, britanski ambasador, načelnik Zajedničkog štaba OS BiH, komandant EUFOR-a te komandant NATO stožera u Sarajevu. Ne, ovo nisu rodno neutralne pozicije – svi govornici su bili muškaci. Na obilježavanju rezolucije koja u svom nazivu sadrži žene. Govornici su naravno držali monologe o značaju žena u Oružanim snagama i sistemu sigurnosti, ali nisu ugostili niti jednu ženu da zaista priča o tome.  Apsurdno koliko može biti, čak i na fotografijama sa obilježavanja je primjetno kako žene ne sjede za stolom sa „onim glavnim“ nego po strani. A kao trebalo bi da se priča tu o njihovom značaju i obilježi dvadeset godina kako su na papiru priznate u sigurnosnom sistemu. Očigledno, gdje prestaje logika, počinje ova naša država.

Možda jedina svijetla tačka u ovom moru neravnopravnosti su nevladine organizacije koje se bave sigurnošću, zaštitom ljudi i materijalnih dobara te djeluju kao službe spašavanja, gorske ili interventne, a koje ne prave razliku između svojih članova i članica, jednako tretiraju i jedne i druge te sinergijski rade kada se desi situacija koja zahtijeva njihov angažman. Zakon ne prepoznaje pomenute službe civilnog društva a one opet prepoznaju i eliminišu rodnu diskriminaciju u svojim redovima. U državnom sektoru, zakon prepoznaje diskriminaciju i vodi se sa obaveznih 40% žena u službama, ali ne prepoznaje njih na rukovodećim pozicijama. Opet, paradoksalno koliko može biti.