Od 1 u 1000 do preko 600 000, ali ne u BiH!

Piše: Anida Šabanović

“Bosna i Hercegovina zauzela je prvo mjesto na listi zemalja s najvećim smanjenjem broja stanovnika na svijetu, prema podacima UN-ovog izvještaja za 2022. godinu “Perspektive svjetskog stanovništva”. BiH godišnje gubi više od 1,5% svog stanovništva, a demografska struktura će sve više naginjati starijoj populaciji.” Ovo je za naše lidere samo još jedna vijest u nizu, očito nimalo zabrinjavajuća, sa malo lajkova i reakcija svih nas, čak i na društvenim mrežama.

Ode Mumi, ali kontam on je jedan u hiljadu!

“A zašto ti odlaziš iz zemlje?”, prije nekoliko godina upitah prijatelja, koji je radio u IT industriji u BiH. Supruga, također, IT završila, situirani, odlične plate, dva auta, kuća. Ma rekla bi moja komšinica sa prvog sprata, život za poželjeti!

Tada čak nije ni bio trend ovih odlazaka iz zemlje, kada su se društva “prepolovila”, kako komentarišem sa svojim prijateljima, kada su skoro svi oni koji imaju putovnice sreću pronašli negdje van granica zemlje, a imali su mogućnost zbog samog nam uređenja države za neke državne “SREĆNE”, “NA BUDŽETU” poslove, kada odlaze cijele porodice koje imaju dobra primanja u odnosu na mnoge druge,…

Odgovori mi još tada drug Mumi, da ne želi djecu odgajati u ovakvom okruženju i sa ovakvim liderima na vlasti, a sumnja da će ikada doći do promjene. Ne želi da traži štelu za vakcinu, ne želi da moli za posao preko stranačkih šefova, jednostavno ne želi da ga vode oni koji ga vode, bez obzira na mogućnost dobrog života s finansijskog aspekta. Kaže, nedostajat će meni svi moji, ostavljam sve svoje, krećem od nule, ali vjeruj mi da odlazim sa osmijehom na licu, i znam da će mojoj djeci biti bolje!

Opet, kontam, ajde on je jedan od hiljadu (tada) i ima nade i ajmo se boriti i biti oni pokretači promjena. Par godina poslije, odlaze i odlaze, rješenja nemamo, pa i ne tražimo, puštamo te mlade da odlaze, puštamo radnu snagu, puštamo porodice, odlaze i ne žele se vratiti. A nudimo im – jedno veliko ništa, pa čak ne nudimo više ni onu šarenu lažu! Nego, imamo robote! Ili ćemo imati, ali nadoknadivo je, kažu!

Da li ćemo robote i u školu upisivati?

“Mlade ljude koji odlaze ćemo morati u velikoj mjeri nadoknaditi high tech tehnologijima i robotikom. I oružane snage, dakle, robotima ćemo morati poduprijeti, prije svega dronovima, odnosno letećim robotima,” kazao je Izetbegović. Jedino rješenje koje smo čuli za ovaj gorući problem bješe baš ova izjava na jednom predizbornom skupu, i na čiju izjavu prisutni uzvratiše aplauzom. Aplauzom!

Evo ne znam, ni šta reći ni šta oni misle, ali sigurno znam da je svakome od njih barem neko u komšiluku već odavno negdje van granica BiH, nerijetko dijete, unuče, član uže ili šire porodice, rođak, rodica, djevojka, dečko, muž, supruga,…

Danas opet čitam, kako u Kantonu Sarajevo 1. septembra u prvi razred kreće oko 4.000 učenika. Ako uzmemo u obzir da u KS ima oko 79 osnovnih škola, to je 50 prvačića po školi. Nas je nekad bilo po 30+ u razredu, a minimalno 4 razreda upisanih privačića po generaciji. Ali, tješe nas i kažu da je ohrabrujuće to što je ova brojka skoro pa identična onoj od prošle godine. Da li je išta dovoljan alarm!?

Autobuske stanice pune – kofera, zagrljaja, suza… Odlazaka!

I nakon Mumija i njegovog odlaska, onaj jedan od hiljadu, postaje mnogo više i broj se stalno povećava, 600 hiljada ljudi je napustilo Bosnu i Hercegovinu, a trenutno 25 hiljada građana čeka termin za vizu kako bi napustili zemlju. Šta mislite koliko bi se njih već sutra odreklo državljanstva domovine, za koju im kažu da su tu građani prvog reda, a negdje tamo čiji bi pasoš izabrali su građani trećeg reda. I opet, gle čuda, odoše oni tamo, i odvode i onog nekog komšiju, djevojku, brata, sestru, druga, drugaricu. A mi, mi čekamo nove izbore, jer neka nama dovoljno fotelja, izbora svako malo, hljeba, igara i samo nek ne puca! I poneka hiljada više na platu, ali ne svima!