

Piše: Adnan Mević
Tokom rata u Bosni i Hercegovini organizacije civilnog društva su imale jako važnu ulogu. U tim vremenima, udruženja I fondacije su bile ključne za realizaciju različitih direktnih aktivnosti kojima su pružale pomoć i podršku građanima i građankama Bosne i Hercegovine, dijelila humanitarna pomoć, zbrinjavala izbjeglice, organizovala zdravstvenu zaštita. Poslije ratnih dešavanja, organizacije postaju imperativ putem kojeg su se pokretali politički procesi, ukazivalo na probleme, ali i pomagalo da se saniraju ratne posljedice, pokrene dijalog o socijalnoj inkluziji, zaštite ljudska prava.
Pored značaja koje organizacije civilnog društva imaju u svakom demokratskom društvu, posljednih nekoliko godina dolazimo do saznanja da je stanje unutar civilnog sektora sve teže, a organizacije se sve više okreću projektima koje donose financijsku stabilnost, bez konkretnih rezultata. Mi u CPCD-u vrlo često znamo reći da je civilni sektor naše zemlje već hronično zaražen projektitisom.
Prema podacima Zbirnog e-registra udruženja i fondacija, u Bosni i Hercegovini postoji više od 27.400 organizacija. Međutim, ovaj broj nije tačan jer se stalo sa ažuriranjem podataka, a glavni uzrok je prestanak implementacije projekta putem kojeg je financirana uspostava registra. Obzirom da je ovo najpribližniji podatak stvarnom broju organizacija, ako je suditi po istom, Bosna i Hercegovina je jako demokratična zemlja. Međutim, pogledmo li strukturu ovih udruženja i fondacija primjetit ćemo da je najviše sportskih kolektiva, organizacija iz oblasti kulture, a slijede ih boračke organizacije.
Nikom nije jasno gdje su i šta rade sve te silne organizacije koje su osnovane u Bosni i Hercegovini.
Ukoliko analiziramo procedure putem kojih se osnivaju udruženja i fondacije, vidjet ćemo da je način osnivanja ovog pravnog lica relativno jednostavan. I sada dolazimo do ključne spoznaje, a to je da je većina organizacija osnovana samo formalno, te da je osnovni cilj njihovog osnivanja sticanje profita za osnivača. Pa tako u skoro svakoj lokalnoj zajednici imate neki objekat (najčešće kafići) koji je registrovan kao udruženje. Još banalniji primjer imam u Visokom (grada iz kojeg dolazim i u kojem živim), a u kojem je moj sugrađanin registrovao čak tri udruženja. Tim udruženjima se na godišnjem nivou dodijeli između 5.000 I 10.000KM za realizaciju različitih aktivnosti. Lijep iznos za veliko NIŠTA. S druge strane, preko udruženja se vode igraonice-vrtići, vode poslovi iz oblasti marketinga, uspostavljaju teretane, konsultantske agencije…
Ovo nije ništa čudno jer u svakoj lokalnoj zajednici postoje ovakvi pojedinci i ovakve organizacije.
Ključan problem u svemu ovome je što takva udruženja i fondacije narušavaju kredibilitet drugim organizacijama koje su posvećene svojim misijama, marljivo se trudeći da pomognu svojim korisnicima. Centar za promociju civilnog društva – CPCD je i do sada ukazivao na ovaj problem, ali ćemo u budućnosti još više truda uložiti u ovaj segment jer istinski vjerujemo da je neophodno da očistimo svoju “avliju”.
Zbog neodgovornih organizacija, u Bosni i Hercegovini, je istinski civilni sektor skoro pa nestao. A ako nestane civilnog sektora, nestat će i istinskih zagovarača promjena za dobrobit svih građana. Zato ne smijemo dozvoliti da se prava udruženja i fondacije ugase zbog sve veće pohlepe pojedinaca.
Iz gore navedenog zaključujemo da je ambicija civilnog sektora u Bosni i Hercegovini isključivi profit. I zaista svi koji nemaju širu sliku i ne poznaju ovaj sektor u cjelosti, imaju potpuno parvo da donesu takav zaključak. Međutim, ukoliko pogledamo samo malo dublje, vidjet ćemo brojne organizacije koje žive svoju misiju već godinama, ukazuju na probleme, direktno pomažu građanima i građankama, posvećuju pažnju svojoj lokalnoj zajednici. Ukoliko pogledamo dublje vidjet ćemo fanatizam u očima zaposlenika da se bore za prave stvari, rješavaju prave probleme i koji se ne boje da jasno i glasno iskažu svoje mišljenje. Eh zbog tih pojedinaca i pojedinki neophodno je da “čistimo svoju avliju” civilnog sektora. Zbog njih je vrlo važno da govorimo o pravim primjerima i kontinuirano ističemo njihove uspjehe.
Samim tim, ambicija civilnog sektora se nije promijenila. Naša želja i potreba je i dalje unapređenje lokalne zajednice, ali je naš publicitet narušen usljed brojnih neodgovornih pojedinaca. I tako će, vjerovatno, biti sve dok se istinski civilni sektor ne probudi ili dok tužilaštvo i inspekcija ne reaguje na adekvatan način i zatvori sve organizacije-profitere u neprofitnom sektoru.