Prokletstvo algoritma

Piše: Edisa Adžović

Da li se meni samo čini ili smo zaista postali žrtve raznih “algoritama” putem kojih nam društvene mreže nameću sadržaj koji nam se prikazuje? Prateći emisije koje mi se sugerišu, da pogledam, osobe koje mi se preporučuju da pratim komentare koje čitam ispod objavljenih postova i članaka, stičem utisak da najveći broj ljudi razmišlja kao ja. I redovno se razočaram.

Evo na primjer, kada su u aprilu održani izbori u susjednoj Srbiji, bila sam ubijeđena da će opozicija u Beogradu napraviti revoluciju i da će se taj pozitivni talas prenijeti i na ostatak zemlje. Sadržaji koji su se meni pojavljivali na društvenim mrežama su me navodili na pomisao da su promjene moguće. Većina mojih prijatelja tamo je dijelila slike i videa koji su me dovodili do zaključka da nema druge opcije do pada režima. Međutim, ono što se stvarno desilo je da je pozicija “zacementirala” vlast i nastavili su po starom. Bila sam silno razočarana jer sam zaista i istinski vjerovala da će se val promjena koje će se desiti tamo prenijeti i našu zemlju.  Ista stvar se desila i kada sam pratila predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Doduše, kandidat kojeg sam preferirala je na kraju pobijedio, mada sa ove distance mislim da je možda bolje da nije.

Kod nas je pred ove izbore isto. Na društvenim medijima mi konstantno “iskaču” sadržaji kandidata i kandidatkinja sa čijim programom se u načelu slažem. Čitam komentare na njihove objave i stičem dojam da će se ovaj put zaista nešto promijeniti. Ali, da li će stvarno?  Objašnjavam sebi da je potrebno vidjeti i širu sliku pa čisto iz radoznalosti pregledavam profile političkih stranaka ili njihovih istaknutih članova čije programe ne podržavam, čitam komentare na objave i postove i subjektivno procjenjujem da osim fanatičnih pratilaca kojih na sreću nema previše, meni ne prikazuje ništa što bi me moglo navesti da pomislim da su zaista radili i rade kako treba i da trebam promijeniti svoj stav i glasati za ove iste, ili je algoritam ponovo “umiješao svoje prste” pa mi prikazuje filtrirane sadržaje?! Nastavljam živjeti u svom vlastitom prostoru ubijeđena da će ljudi shvatiti da smo dotakli dno i da ovako više ne može, da se nešto mora promijeniti, neka promjena bude i nagore ali da se desi.

Nakon svega, postavlja se pitanje šta presuđuje kada se odlučujemo da svoj glas damo nekome? Program političkih partija (ako ih malo bolje pogledam, svi liče jedni na druge u zavisnosti da li su desni ili lijevi), lično poznanstvo, to što nas gledaju iza svakog ćoška sa plakata mjesec dana prije izbora, lijepo obučeni i “popeglani” u svakom smislu, (recimo, kod mene to stvara kontra efekat, ja nikada na osnovu slike ne bih dala svoj glas nekome, posebno kada shvatim da je isto lice ove godine samo promijenilo stranku na plakatu), naš novac koji dijele nemilice i onda nas ubijede kako su nam “oni” dali i mi im trebamo biti zahvalni na tome?!

 Nije da se ove godine nisam potrudila da pogledam program većine stranaka. Čak sam popunila i online upitnik koji se nudio da provjerim sa kojim se politikama slažem. Pogledala sam i dvije debate predsjedničkih kandidata (bolje da nisam) i nekoliko video klipova (koje mi je opet algoritam “preporučio” ili su mi prijatelji poslali sa uskličnicima da moram pogledati i da ću se šokirati sadržajem).  Prije otvaranja sadržaja vrlo samouvjereno sam pomislila da sam sve vidjela i da me ništa više ne može iznenaditi kad ono…

Pokušavam da shvatim da li nam je stvarno postalo svejedno ko nas vodi, i da li ona čuvena rečenica neću da glasam, nemam za koga zaista “drži vodu”. Uvijek se ima za koga glasati. Ako je u pitanju jedna žena ili čovjek kojem/joj vrijedi dati povjerenje treba izaći na izbore.

Samo se nadam da na kraju neće biti kao u onom vicu kad je Mujo čuo da se na izbore treba izaći u što većem broju on došao na glasanje u cipelama br. 46.