Međunarodni dan žena ili jedan dan u godini kada su žene u centru pažnje?

Piše Emina Mušija

Dan žena se prvi put spominje početkom 20. stoljeća, u vrijeme brze industrijalizacije i ekspanzije ekonomije koje su, skupa sa drugim faktorima, dovele do nezadovoljstva radnim uslovima i kuliminirale radničkim protestima. Osmog marta 1857. u New Yorku, žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su protestovale zbog loših uslova rada praćenih niskim primanjima. Iako je protest nasilno prekinula policija, iste žene su osnovale sindikat nakon nepuna dva mjeseca a protesti su se nastavili godinama. Jedan od najpoznatijih protesta iz tog doba je ostao onaj iz 1908. godine, kada je 15.000 žena protestovalo u New Yorku u cilju borbe za kraće radne sate, plate koje odgovaraju uloženom radu kao i obavezno pravo glasa.

Nedavno istraživanje koje je sprovela Agencija za statistiku BiH pokazuje da u Bosni i Hercegovini ima više obrazovanih žena, ali su na rukovodećim pozicijama uglavnom muškarci. Primjera radi, u publikaciji „Žene i muškarci u BiH“ se navodi kako je u 2020. godini u Bosni i Hercegovini bilo 60% žena od 13.291 diplomiranih studenata/ica. Nadalje, od 3.143 magistra/ice nauke, 64% su žene a od 153 doktora/ica nauka, 41% su žene. U politici, situacija je poražavajuća čemu u prilog ide podatak da na održanim Lokalnim izborima 2020. godine, 96% je izabranih načelnika/gradonačelnika a svega 4% načelnica/gradonačelnica.

Međutim, šta danas predstavlja Osmi mart? Da li je to Međunarodni dan žena, jedan dan u godini kada sestri, kćerci, kolegici, supruzi, kupimo jedan cvijet i bombonjeru i čestitamo „njen dan“? Ili je to dan kada se prisjećamo svih heroina sa početka ovog teksta koje su podigle svoj glas i izborile se za svoja radnička prava? Nažalost, vremenom je feministička ideja Osmog marta prerasla u kapitalistički konzumerizam obilježen kupovinom cvijeća i parfema.

Svaki dan, ali danas posebno, trebamo skrenuti pažnju na hrabrost, snagu i mogućnost žena za pokretanjem svijeta. Danas trebamo pričati o nasilju nad ženama, povećanom u vremenu pandemije i izolacije, silovanjima u ratu, kontinuiranoj diskriminaciji koja se ispoljava na radnim mjestima i platnim listama. Moramo se boriti protiv užasnih stereotipa: „Pa obukla se izazovno, tražila je.“

Ostaje nada da ćemo vremenom promijeniti mentalitet u kojem je ženi mjesto u kući, u kojem se ista gleda kao aparat za reprodukciju i sredstvo za održavanje čistoće u domaćinstvu. Mentalitet u kojem „brak“ čeka ženu odmah po završetku prvog ciklusa studija jer, zašto da nastavlja studij i gradi karijeru ako joj biološki sat otkucava? Nada da ćemo promijeniti mentalitet u kojem je prihvatljivo ženu ispitivati „kada će se ostvariti u najvažnijoj ulozi u životu – ulozi majke?“. Nada da će (barem) većina poslodavaca za razgovorima za posao ista pitanja postavljati i kandidatima i kandidatkinjama, bez tradicionalnih „Jesi li udata?“ ili „Planiraš li rađati uskoro?“. Ostaje nada da ćemo možda nekada živjeti u društvu jednakih mogućnosti, gdje će glas žene za stolom tokom poslovnog sastanka vrijediti isto kao i glas njenog kolege. Možda…

Dječaci i muškarci, ako već osjećate moralnu obavezu da danas ženi u vašem životu kupite cvijeće, uradite to kod tete na ulici koja iste prodaje na improviziranom štandu dok snijeg prekriva umotane poklone a ona na Međunarodni dan žena rizikuje narušavanje fizičkog zdravlja, grčevito se boreći za egzistenciju. Muškarci, danas razgovarajte sa ženama, pitajte ih sa kakvim se problemima susreću u svakodnevnom okruženju na poslu, dok voze automobil ili dok se navečer vraćaju kući, potom iskoristite njihove priče da i vi podignete glas. Borite se zajedno s njima, samo na taj način ćete ispravno „proslaviti“ Osmi mart.